Sirija: I u ratu je bogatima lakše
17. rujna 2013
„Ovdje nema nikakvih problema“, kaže Nelly Najar iz Damaska. “Upravo sam se vratila s posla. Poslije ćemo izaći i negdje pušiti nargilu”, priča Nelly s kojom smo razgovarali putem telefona. U arapskom svijetu se pušenje nargile tumači kao ritual potpunog opuštanja. Znači li to da je u Damasku sve normalno, da nema rata, pucanja i nasilja na ulicama? Dakle, ništa od onog o čemu zapadni mediji svakodnevno izvještavaju.
“Možda je stvarno tako” kaže Ahmad Hissou, novinar Deutsche Wellea koji je svakodnevno, telefonom ili e-mailom, u kontaktu sa ljudima u Siriji. Veze su često u prekidu, posebno u prigradskim naseljima oko Damaska koja su pod kontrolom pobunjenika. Pored loših telefonskih veza stanovništvo je često i bez električne energije koje nema po nekoliko sati, a ponekad i nekoliko dana.
50 metara između različitih svjetova
Ahmad Hissou poznaje mnoge sudbine ljudi iz Damaska koje su sasvim drugačije od onog o čemu govori Nelly Najar. On zna priče o bombaškim napadima, snajperistima, dugačkim redovima ispred pekarnica i praznim tržnicama. Isto tako on poznaje i onu stranu o kojoj govori Nelly Najar. “To su sasvim različiti svjetovi koji su jedan od drugog često udaljeni samo oko 50 metara”, kaže Hissou.
Aktivist humanitarne organizacije Medico International Martin Glasenapp je nedavno boravio u Siriji i potvrđuje riječi novinara Deutsche Wellea: „Ukoliko živite u četvrti u kojoj je većina stanovništva uz predsjednika Asada, onda možete relativno mirno živjeti“. Te gradske četvrti osiguravaju vladini vojnici i u njima se život normalno odvija kao u stara vremena. Javne ustanove rade, a škole i bolnice su otvorene. „Nelly Najar kaže da se tu mogu kupiti i namirnice, mada su cijene porasle. “Sve je tri puta skuplje nego prije” kaže Najar.
Utočište u sigurnim zonama
Bogate i dobro osigurane četvrti u Damasku ipak nisu pošteđene rata. U njih dolaze izbjeglice iz ostalih dijelova zemlje. Šest milijuna od ukupno 23 milijuna Sirijaca je napustilo svoje domove. Samo trećina (oko dva milijuna) je otišla u inozemstvo. Četiri milijuna Sirijaca je spas potražilo u relativno sigurnim zonama u unutrašnjosti zemlje.
Prije nekoliko dana je u susjedstvo Nelly Najar došao velik broj ljudi koji se boje biti u blizini objekata Asadove vlade. Bilo je to onda kada je izgledalo da će SAD svakog trenutka bombardirati vladine zgrade u Damasku. U tom su trenutku i dobrostojeći građani dijelili sudbinu ostalih izbjeglica. Onaj tko može, obitlej je već poslao u inozemstvo. Iz bogatijih četvrti je samo u Jordan pobjeglo 30.000 ljudi. Nelly Najar je u razgovoru za Deutsche Welle rekla da je i ona prije nekoliko dana razmišljala o bijegu: “Bolje nam je otkako su napadi odgođeni”.
Stalni strah od iznenadnih napada
“Samo nekoliko ulica dalje je situacija drugačija”, kaže Martin Glasenapp: “Onaj tko živi u predgrađu, prije svega u sunitskim predgrađima u kojima se svakodnevo vode borbe, konstantno živi u opasnosti da će biti žrtva bombaškog napada ili meta snajperista”.
Ipak, u Siriji ima i područja koja su relativno mirna. Tamo se rat osjeća na gospodarskom planu, broj nezaposlenih se povećava, a opskrba stanovništva je lošija. “Putevi kojim se opskrbljuje stanovništvo su često u prekidu. Jedan od primjera je proizvodnja nafte u kurdskoj regiji na sjeveroistoku zemlje”, kaže Glasenapp. “Naftna izvorišta su u rukama kurdske milicije. Međutim, oni ne mogu proizvoditi benzin jer su glavne rafinerije u područjima na obali”, kaže Glasenapp.
Policija ili regionalna policija?
Za aktivistu Medico Internationala je malo čudno što do sada nije bilo dramatičnih poteškoća u snabdjevanju stanovništva životnim namirnicama. “Zajedno se pokušava recimo otvoriti pekarnica i osigurati sve što je potrebno za normalan život”. Međutim, i to je iz dana u dan sve teže. “Već imamo prve slučajeve u kojim je stanovništvo gladno. Međutim, društvo još uvijek pokušava biti solidarno”, kaže Glasenapp.
Što dulje budu trajale borbe, situacija u kojoj se nalaze Sirijci bit će sve teža. Ne samo zbog toga što slabi gospodarstvo, nego i zbog toga što su pobunjenici sve više pod kontrolom radikalnih skupina. 40 posto od 100.000 naoružanih pobunjenika su u međuvremenu radikalni islamisti. Martin Glasenapp kaže da u jednom manjem gradu uz tursku granicu u kojem živi 50.000 stanovnika već sada postoji više od 150 naoružanih pobunjeničkih skupina. “Čak ni lokalne građanske skupine ne mogu formirati policiju jer radikalne skupine žele regionalnu policiju”, kaže Glasenapp.