1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Seljak - ali daleko od seljačine

O poljoprivredniku i životu na selu uglavnom prevladavaju romantične predodžbe. Ali današnje mlade poljoprivrednike prije bi se mogli nazvati biomenadžerima koji barataju modernom tehnologijom, nego seljacima.

Seljak vozi traktor

Miran život seljaka je prošlost: danas mu je gotovo važnije prijenosno računalo i pristup internetu nego traktor.

Moritz Stöcker se upravo vratio iz šume. Zajedno sa Timom, praktikantom kojeg zapošljava, dovezao je drva kojeg sada prerađuje. Ima mašinu koja drvo pili i cijepa u točno odmjerene komade, kako bi odgovarali za moderne kamine. Vrećice s takvim drvom za potpalu mogu se kupiti odmah na njegovom imanju.

On ne proizvodi samo drva za loženje nego uzgaja i božićna drvca, koja sam prodaje. No, najviše zarade donose mu jagode. Mada uzgaja i žitarice, kukuruz, šećernu repu - manje ili više, sve što se može zamisliti kada je riječ o tipičnom njemačkom poljoprivredniku. Ali sve to ne uzgaja iz romantičnih pobuda, nego da bi smanjio rizik u koji bi se upustio kada bi sve stavio samo na jednu kartu.

Nove ideje za nova vremena

Dječak bere jagode

Beri koliko hoćeš! Na izlazu je vaga - i blagajna.

Njegovo imanje nalazi se na području Neanderthala i upravo rijeka posjetitelja - godišnje ih je oko 800.000 - koja obilazi stanište pračovjeka. Oni također uz plaćanje imaju prilike sami brati jagode na poljima Moritza Stöckera, koji svoje jagode ne zove Erdbeeren (njemački naziv za jagode), nego Neaderbeeren, "neandertalske bobice". Taj naziv je čak i zaštitio. I doista, on je za sada jedini uzgajivač jagoda na području na kojem je nekad davno šetao neandertalac.

Moritz Stöcker se ni po čemu ne razlikuje od običnih poljoprivrednika - ali se razlikuje od baš svake predrasude koje se ima o ljudima koji žive od zemlje. 25 mu je godina i naslijedio je imanje od svog oca prije tri godine. Još kao dijete je htio biti baš to - seljak. Ali moderan seljak: s mobitelom u džepu preko kojeg dogovara brojne poslovne termine i diplomom više poljoprivredne škole. Nakon toga je odlučio otići u Kanadu gdje je proveo tri godine, sakupljajući iskustva. Njegovo imanje je razmjerno maleno, oko 55 hektara. Ekonomski, bilo bi potrebno najmanje 300 hektara da bi se isplatile investicije u današnju mehanizaciju i druge troškove proizvodnje. Dakle, on bi morao propasti - kada ne bi stalno izmišljao nešto novo.

Hotel za konje

Konj pase travu

Seljaci ih više ne trebaju, ali građani luduju za konjima. Zato i seljaci rado nude smještaj velikim četveronožnim ljubimcima.

I u tome nije sam: Andreas Kempe je također studirao poljoprivredu. Njegovi su se bavili mljekarstvom, ali je on shvatio kako se to jedva isplati. Hrana, smještaj i njega jedva da se mogu pokriti od onoga što se dobije za mlijeko i meso. Opazio je kako su konji doduše nestali sa seoskih imanja, ali su stanovnici gradova proteklih godina upravo poludjeli za tim životinjama. Ali konje se ne može držati u stanu, čak ni u vili u predgrađu. Zato je jednu štalu pretvorio u smještaj za konje čiji vlasnici plaćaju mjesečnu "stanarinu" i brigu. Po konju dobiva 290 eura - i posao ide sjajno. Toliko sjajno da su mnogi susjedi otvorili slične hotele. Andreas se ne žali - i kuje nove planove.

Jer i njemu je jasno koliko je bilo važno njegovo školovanje na poljoprivrednom fakultetu. Makar poljoprivredna dobra propadaju, sve više mladih ljudi žele studirati baš to. Poljoprivreda više nije ono što je nekad bila. Problemi se ne rješavaju u krčmama uz čašicu, dvije... A nakon desete se već zaboravi i koji je to problem zapravo bio. Danas se diskutira preko interneta, koriste se satelitska navigacija i satelitska geodezija. Ne mora se čak ni ostati na svom imanju: osobito na istoku Europe propadaju čitavi poljoprivredni kombinati jer nema nikoga tko bi znao koristiti nove tehnologije u industriji proizvodnje hrane.

Ali...

Ipak nije baš sve sjajno na selu: Andreas je neoženjen i nema djevojku. Žali se kako je teško naći srodnu dušu - i povrh toga nekoga kome je jasno da radno vrijeme seljaka nije od 8 do 5, uz godišnji i slobodno za praznike. Andreas ipak još uvijek ne žali, jer je i njemu još kao dječaku bilo jasno kako će krenuti očevim stopama. Tu je i ta samostalnost - makar je danas malo zasjenjena mobitelom, prijenosnim računalom i satelitima.

Preporuka uredništva