Selidba sasvim posebne vrste

Nije prošlo ni pet minuta, a pored nas se pojavio prvi zaštitar i sluša što govorimo. "Mogu li Vam nekako pomoći?", pita ne neljubaznim, ali vrlo odrješitim tonom. Ne može nam pomoći. Zato odlazi. Kako bismo ispunili sigurnosne zahtjeve koji vladaju u izbjegličkim domovima, sastajemo se s našim sugovornikom svjesno ispred smještaja za izbjeglice.

On se zove Reber Marif (na naslovnoj fotografiji) i nije ga baš lako izbaciti iz takta. Navikao je na pripadnike sa žutim prslucima na kojima stoji "Security". Ovaj 31-godišnjak koji je prema vlastitim navodima još 2003. pobjegao iz svog rodnog grada Sulaimaniyye na sjeveru Iraka, stoji pred nama u japankama, kratkim hlačama i majici s kratkim rukavim na trotoaru ispred privremenog izbjegličkog smještaja u jednoj četvrti na sjeveru Kölna.

Izgleda umorno. "Zadnjih noći nisam baš puno spavao, nisu problem zaštitari, oni dobro rade svoj posao, i uprava isto", priča nam na lošem engleskom: "Problem je da ovdje živi puno ludih. Ljudi iz Afrike, Afganistana, Iraka, sve sami muškarci, svi u jednoj sportskoj dvorani. Stalno ima problema."

Situaciju u privremenim izbjegličkim smještajima poput sportskih dvorana i skladišnih hala njemačka birokracija naziva "nezgodnim životnim uvjetima". Veliki problem je nedostatak privatne sfere. Na vrhuncu izbjegličke krize su samo u gradu Kölnu izbjeglice bile smještene u 27 sportskih dvorana. Preostalih pet privremenih smještaja trebalo bi biti ispražnjeno do kraja ovoga tjedna.

"Žao mi je ljude"

Iseljavanje izbjeglica iz privremenih i nužnih smještaja je u cijeloj Njemačkoj u punom jeku. U 2016. godini je još 70.000 ljudi živjelo u ovakvim pomoćnim smještajima. Ove godine ih je samo još oko 15.000.

Susjedi smještaja u Kölnu koje smo mi posjetili vesele se zajedno s izbjeglicama. 50 metara od dvorane u kojoj su nekada imali nastavu tjelesnog stoje Akin Coruh, Frederik Schweißer i Tim Gladbach , učenici 11. razreda gimnazije čija je dvorana još dom izbjeglicama. Kažu kako im je žao ovih ljudi. "Ne mogu ni zamisliti kako je živjeti godinama u jednoj sportskoj dvorani sa svim drugim izbjeglicama",kaže Tim: "Drago mi je za njih. Prvo, da su uspjeli doći do Njemačke i drugo, da će uskoro imati normalan dom."

Napeta atmosfera

Kako je raspoloženje u svakodnevnici ovog privremenog smještaja "naježeno", može se naslutiti iz držanja sigurnosnih službenika. Tek što je Iračanin Reber Marif počeo razgovarati s nama, evo novog zaštitara. "Smijem li pitati što radite", pita nas. Ne želi nam reći svoje ime ni koja je njegova funkcija. Ubrzo i on odlazi i vraća se u svoj kontejner na rubu ograđenog dvorišta. Ni ton niti tijek razgovora ne čude Rebera Marifa. On samo odsutno gleda za njim.

"Znate, ja ne želim više nikakve probleme, zato sam došao u Njemačku. U mojoj zemlji ima dovoljno problema, ovdje hoću imati samo svoj mir", kaže nam i odlazi i on u smjeru kontejnera. Pri odlasku čujemo odjednom buku. Viku muškaraca. Zaštitari trče preko dvorišta. Kroz jedan pritvoreni prozor se vidi da je došlo do neke gužve između izbjeglica. Tu su i Reber Marif i zaštitari. Što se točno događa, ne znamo. Nama je zabranjen pristup na područje smještaja. Ostaje nam samo nada da će ovome uskoro doći kraj.