Satira smije puno toga, ali ne mora sve
Kako su daleko u ime slobode satiričari spremni ići? Böhmermannovi stihovi na račun turskog predsjednika Erdogana su među najprimitivnijim i najvulgarnijim sadržajima ikada objavljenima na njemačkoj javnoj televiziji. Njemačka domaćinstva su, pritom treba reći, primorana plaćati pretplatu za ovakvu "temeljnu uslugu". Da se u Böhmermannovoj pjesmi na tapetu našla isključivo Erdoganova politika, ne bi joj se imalo što zamjeriti. Ali što je s nabrajanjem osobnih uvreda bez ikakvog konteksta (seksualno opći sa životinjama, smrdi, tuče djevojčice) želio postići? Prekoračivanje granica kao samo sebi svrha?
Tu ne pomaže ni činjenica da je Böhmermannova parodija bila reakcija na prethodnu provokaciju Erdogana koji se uzbudio zbog sasvim druge i nemjerljivo blaže satire na njegov račun iz Njemačke. Ne pomaže ni to što je Böhmermann najavio da će napraviti nešto zabranjeno. Smije li sada netko, na primjer, s ovakvom uvodnom opaskom huškati protiv stranaca zato što je huškanje stavio u satirični kontekst?
Dvostruki moral
Čudno je da mnogi novinari koji se inače izbuđuju zbog svake kritike upućene Turcima u Njemačkoj ne smatraju da ima nešto loše u tome kada njihov kolega osobnim uvredama i na najgori mogući način napadne nekog konkretnog Turčina u Ankari i pritom još na taj način potiče antimuslimansko raspoloženje. I kako je moguće da se takvi žale na sve grublji i oštriji jezik kada se govori o migracijama, a u slučaju Böhmermannove satire oduševljeno kliču?
Cijela stvar nema veze s hrabrošću. Turski satiričari bi završili u zatvoru s puno slabijom i bezazlenijom kritikom. Za razliku od njih, Böhmermann se u zaštićenoj Njemačkoj nema čega bojati, bez obzira što mu teoretski, zbog uvrede stranog predsjednika, prijete tri godine zatvora. Ali do tog scenarija sigurno neće doći.
Naprotiv, mediji su, otkada je Erdogan zatražio njegovo krivično-pravno gonjenje i time stavio pod pritisak njemačku vladu koja bi to trebala dozvoliti, od njega napravili mučenika. Čak i njemački političari koji na političko-diplomatskom nivou sada moraju izgladiti posljedice Böhmermannovog nastupa nastoje izbjeći svaku konfrontaciju s medijima o granicama satire. Lijevo krilo njemačkog političkog spektra zadovoljno trlja ruke zbog dileme pred koju je stavljena kancelarka Merkel.
Državni rezon?
Kod pitanja što je u satiri dozvoljeno, državni rezon, srećom, ne igra veliku ulogu. Stoga je suzdržanost političara dobar znak. Političari srećom ne odlučuju gdje su granice satire i srećom sudovi danas, kada im jedan ovakav slučaj dođe na stol, suzdržano odvaguju argumente.
Ali satiričari i novinari bi se sami trebali zapitati i ovo: ako kršenje tabua postane opsesija - radi li se još o nečemu drugome osim o postpubertetskoj samostilizaciji? Nešto, osim toga, ne valja ni kada se tome automatski pljeska. Nikome nikada nije naškodilo da se preispita i zamisli malo sam nad sobom. Konačno, satira smije puno toga, ali ne mora sve.