Sarajevska Anna Frank | Priča dana | DW | 14.05.2014
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Sarajevska Anna Frank

Nirvana Zeljković bila je posljednje dijete koje je poginulo u opkoljenom Sarajevu. Tri mjeseca prije smrti je vodila dnevnik na temelju kojega je njemački novinar Peter Münch napisao roman „Miris lipe“.

Ova dvanaestogodišnjakinja iza sebe je ostavila iskreno, snažno i autentično svjedočanstvo jednog tragičnog vremena. Ratni dnevnik Nirvane - Nine Zeljković, pisan u rokovniku koji joj je majka Zemira poklonila, nije samo dokument o njezinim posljednjim mjesecima, radostima, strahovima, snovima i nedaćama koje rat nosi sa sobom, već i svjedočanstvo o životu u opkoljenom Sarajevu.

Naslovnica romana o Nini Zeljković

Naslovnica romana o Nini Zeljković

Ona je bila posljednje dijete stradalo u sarajevskom ratnom grotlu, na samom kraju jedne od najdužih opsada jednoga grada u povijesti čovječanstva. Toga 26. kolovoza, dok se igrala u Tepebašinoj ulici u naselju Gorica, eksplozija granate ispaljene s okolnih brda nadjačala je zvon dječjeg smijeha. Jedan od gelera pogodio je Ninu koja je, nakon pet dana provedenih u komi, preminula. Tako je nestao jedan univerzum. No, u rokovniku su ostali njegovi fragmenti, ornamentirani fotosima, crtežima i naljepnicama Petra Pana, princeza, životinjica, tenkova...

Tragična junakinja filma

Tih dana je u Sarajevu boravio i Tahir Cambis, čija majka je bila iz BiH. Tahir se iz daleke, sunčane i mirne Australije, isfrustriran pristupom svjetskih medija zbivanjima u BiH, obreo u opkoljenom gradu, u kojem je proveo posljednjih šest mjeseci rata. On, Alma Šahbaz i njegov australski kamerman snimali su film o bosanskohercegovačkoj tragediji. Oni su, samo nekoliko dana prije pada te nesretne granate, kada je Nina u svojoj kategoriji pobijedila na natjecanju u latinsko-američkim plesovima, prisustvovali tom događaju.

Majka drži ružičastu haljinu svoje kćeri

Haljina u kojoj je plesala Nina Zeljković i pobijedila

„Ne znajući zbog čega, oni su tada najviše snimali Ninu. Poslije tragedije je Tahir došao i zatražio odobrenje da se napravi dokumentarni film o našoj kćerki. Naravno da sam bila suglasna“, sjeća se Zemira tih dana držeći u ruci Nininu ružičastu plesnu haljinu, dok se niz njezino zgrčeno lice slijevaju suze.

Zeljkovići su 1996. godine napustili Sarajevo i odselili u Ameriku. Godinu dana kasnije, njihov kućni telefon nije prestajao zvoniti. Na drugoj strani žice bili su američki novinari. Razlog je bila Nina.

Film „Exile in Sarajevo“ je 1997. godine u New Yorku dobio prestižnu nagradu Emmy, a prije toga je od strane australskih filmskih kritičara bio proglašen i najboljim dokumentarcem i nagrađen na Toronto film festivalu.

Roditelji Nirvane Zeljković, Zemira i

Roditelji Nirvane Zeljković, Zemira i

Priča o sudbini sarajevske djevojčice obišla je svijet. No, Zeljkovići nisu mogli živjeti tako daleko od Nininog mezara (groba) i vratili su se u Sarajevo.

Od mirisa bagrema do mirisa lipe

„Ja sam, na temelju Nirvaninog dnevnika, htjela napisati knjigu 'Miris bagrema'. Htjela sam je nazvati po bagremu koji je rastao ispred naše zgrade i koji nam je pružao zaštitu i predivno mirisao. U ratu su stanari donijeli odluku da se taj bagrem posiječe da bi imali drva za ogrjev i kuhanje. Nina je, kada je čula da bagrema više neće biti, utrčala u kuću plačući i rekla da će nam, umjesto bagremovog drveta, dati svoje lutke da ložimo“, kaže Zemira.

I kao da je neka sila pokrenula univerzum da ispuni majčinu želju da ovjekovječi sudbinu svoje Nirvane. Na vrata stana obitelji Zeljković, u pratnji prevoditelja, pokucao je novinar njemačkog „Süddeutsche Zeitunga“ Peter Münch. On je došao u Sarajevo kako bi napravio reportažu o posljedicama rata za grad i ljude deset godina od njegova završetka. Šetajući ulicama naišao je na spomen obilježje na mjestu gdje je Nina stradala. Čitav jedan dan je Peter proveo s Nirvaninim roditeljima. Našao je i napisao dobru priču, ali ga je ona i poslije povratka u Njemačku okupirala. Ponovo se, u želji da napiše roman, vratio u Sarajevo.

Peter Münch

Peter Münch

„Zaranjanje u Ninin život je bilo lijepo i jako teško. Danima sam razgovarao s njezinom obitelji. Događalo se da smo, sjedeći za stolom, svi istovremeno plakali. Nina bi na momente jednostavno oživljavala i kao da je bila tu“, prisjeća se Peter Münch.

Nakon toga su uslijedili tjedni i mjeseci pisanja romana. Münch je svoje djelo nazvao „Miris lipe“ („Der Duft des Lindenbaums“). Miris bagrema se tako pretvorio u miris lipe koji se širio iznad groba na starom i pitoresknom muslimanskom groblju Alifakovac, tada kao i onda kada je u rujanskoj noći, zbog opasnosti od granatiranja i snajperske paljbe, Nirvana na njemu pokopana.

Pismo na njemačkom i muzički CD na grobu

Tijekom jednog od obilazaka Nininog mezara, obitelj je našla pismo i CD s Nininom fotografijom. Pismo je bilo na njemačkom, a napisao ga je André Banasch, bajker iz Potsdama.

Spomenik poginuloj djeci u Sarajevu

Spomenik poginuloj djeci u Sarajevu

Jedno dugo pismo s detaljnim opisom intimnog doživljaja Ninine sudbine opisane u romanu, impresijama tijekom obilaska Sarajeva i lokacija spomenutih u Nininom ratnom dnevniku, bilo je naslovljeno na njezinu sestru Belmu, a drugo, kratko, na Ninu.

„Draga Nina, na CD-u je muzika koju sam slušao dok sam čitao roman „Miris lipe“. Knjiga me se jako dojmila. Tjednima me nije ostavljalo na miru razmišljanje o tvojoj sudbini. Bio sam šokiran, tužan, ljut. Bila si tako mlada i toliko toga je još bilo pred tobom. Morao sam doći u Sarajevo da upoznam tvoj svijet i vidim sva mjesta o kojima si pisala“, napisao je André.

Tako je ova djevojčica, jedna od 1.600 u Sarajevu ubijene djece, nastavila živjeti u romanu Petera Müncha, koji je kasnije preveden i na bosanski i talijanski. A njegov autor danas živi u Tel Avivu i piše reportaže o nekoj drugoj djeci, žrtvama rata, čiji položaj se, kako sam kaže, bez obzira na opomene koje sa sobom nosi roman „Miris lipe“ i njegovi noviji izvještaji o palestinskoj djeci, ne poboljšava.