1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Sarajevska Anna Frank

Nirvana Zeljković bila je posljednje dijete koje je poginulo u opkoljenom Sarajevu. Tri mjeseca prije smrti je vodila dnevnik na temelju kojega je njemački novinar Peter Münch napisao roman „Miris lipe“.

Ova dvanaestogodišnjakinja iza sebe je ostavila iskreno, snažno i autentično svjedočanstvo jednog tragičnog vremena. Ratni dnevnik Nirvane - Nine Zeljković, pisan u rokovniku koji joj je majka Zemira poklonila, nije samo dokument o njezinim posljednjim mjesecima, radostima, strahovima, snovima i nedaćama koje rat nosi sa sobom, već i svjedočanstvo o životu u opkoljenom Sarajevu.

Naslovnica romana o Nini Zeljković

Naslovnica romana o Nini Zeljković

Ona je bila posljednje dijete stradalo u sarajevskom ratnom grotlu, na samom kraju jedne od najdužih opsada jednoga grada u povijesti čovječanstva. Toga 26. kolovoza, dok se igrala u Tepebašinoj ulici u naselju Gorica, eksplozija granate ispaljene s okolnih brda nadjačala je zvon dječjeg smijeha. Jedan od gelera pogodio je Ninu koja je, nakon pet dana provedenih u komi, preminula. Tako je nestao jedan univerzum. No, u rokovniku su ostali njegovi fragmenti, ornamentirani fotosima, crtežima i naljepnicama Petra Pana, princeza, životinjica, tenkova...

Tragična junakinja filma

Tih dana je u Sarajevu boravio i Tahir Cambis, čija majka je bila iz BiH. Tahir se iz daleke, sunčane i mirne Australije, isfrustriran pristupom svjetskih medija zbivanjima u BiH, obreo u opkoljenom gradu, u kojem je proveo posljednjih šest mjeseci rata. On, Alma Šahbaz i njegov australski kamerman snimali su film o bosanskohercegovačkoj tragediji. Oni su, samo nekoliko dana prije pada te nesretne granate, kada je Nina u svojoj kategoriji pobijedila na natjecanju u latinsko-američkim plesovima, prisustvovali tom događaju.

Majka drži ružičastu haljinu svoje kćeri

Haljina u kojoj je plesala Nina Zeljković i pobijedila

„Ne znajući zbog čega, oni su tada najviše snimali Ninu. Poslije tragedije je Tahir došao i zatražio odobrenje da se napravi dokumentarni film o našoj kćerki. Naravno da sam bila suglasna“, sjeća se Zemira tih dana držeći u ruci Nininu ružičastu plesnu haljinu, dok se niz njezino zgrčeno lice slijevaju suze.

Zeljkovići su 1996. godine napustili Sarajevo i odselili u Ameriku. Godinu dana kasnije, njihov kućni telefon nije prestajao zvoniti. Na drugoj strani žice bili su američki novinari. Razlog je bila Nina.

Film „Exile in Sarajevo“ je 1997. godine u New Yorku dobio prestižnu nagradu Emmy, a prije toga je od strane australskih filmskih kritičara bio proglašen i najboljim dokumentarcem i nagrađen na Toronto film festivalu.

Roditelji Nirvane Zeljković, Zemira i

Roditelji Nirvane Zeljković, Zemira i

Priča o sudbini sarajevske djevojčice obišla je svijet. No, Zeljkovići nisu mogli živjeti tako daleko od Nininog mezara (groba) i vratili su se u Sarajevo.

Od mirisa bagrema do mirisa lipe

„Ja sam, na temelju Nirvaninog dnevnika, htjela napisati knjigu 'Miris bagrema'. Htjela sam je nazvati po bagremu koji je rastao ispred naše zgrade i koji nam je pružao zaštitu i predivno mirisao. U ratu su stanari donijeli odluku da se taj bagrem posiječe da bi imali drva za ogrjev i kuhanje. Nina je, kada je čula da bagrema više neće biti, utrčala u kuću plačući i rekla da će nam, umjesto bagremovog drveta, dati svoje lutke da ložimo“, kaže Zemira.

I kao da je neka sila pokrenula univerzum da ispuni majčinu želju da ovjekovječi sudbinu svoje Nirvane. Na vrata stana obitelji Zeljković, u pratnji prevoditelja, pokucao je novinar njemačkog „Süddeutsche Zeitunga“ Peter Münch. On je došao u Sarajevo kako bi napravio reportažu o posljedicama rata za grad i ljude deset godina od njegova završetka. Šetajući ulicama naišao je na spomen obilježje na mjestu gdje je Nina stradala. Čitav jedan dan je Peter proveo s Nirvaninim roditeljima. Našao je i napisao dobru priču, ali ga je ona i poslije povratka u Njemačku okupirala. Ponovo se, u želji da napiše roman, vratio u Sarajevo.

Peter Münch

Peter Münch

„Zaranjanje u Ninin život je bilo lijepo i jako teško. Danima sam razgovarao s njezinom obitelji. Događalo se da smo, sjedeći za stolom, svi istovremeno plakali. Nina bi na momente jednostavno oživljavala i kao da je bila tu“, prisjeća se Peter Münch.

Nakon toga su uslijedili tjedni i mjeseci pisanja romana. Münch je svoje djelo nazvao „Miris lipe“ („Der Duft des Lindenbaums“). Miris bagrema se tako pretvorio u miris lipe koji se širio iznad groba na starom i pitoresknom muslimanskom groblju Alifakovac, tada kao i onda kada je u rujanskoj noći, zbog opasnosti od granatiranja i snajperske paljbe, Nirvana na njemu pokopana.

Pismo na njemačkom i muzički CD na grobu

Tijekom jednog od obilazaka Nininog mezara, obitelj je našla pismo i CD s Nininom fotografijom. Pismo je bilo na njemačkom, a napisao ga je André Banasch, bajker iz Potsdama.

Spomenik poginuloj djeci u Sarajevu

Spomenik poginuloj djeci u Sarajevu

Jedno dugo pismo s detaljnim opisom intimnog doživljaja Ninine sudbine opisane u romanu, impresijama tijekom obilaska Sarajeva i lokacija spomenutih u Nininom ratnom dnevniku, bilo je naslovljeno na njezinu sestru Belmu, a drugo, kratko, na Ninu.

„Draga Nina, na CD-u je muzika koju sam slušao dok sam čitao roman „Miris lipe“. Knjiga me se jako dojmila. Tjednima me nije ostavljalo na miru razmišljanje o tvojoj sudbini. Bio sam šokiran, tužan, ljut. Bila si tako mlada i toliko toga je još bilo pred tobom. Morao sam doći u Sarajevo da upoznam tvoj svijet i vidim sva mjesta o kojima si pisala“, napisao je André.

Tako je ova djevojčica, jedna od 1.600 u Sarajevu ubijene djece, nastavila živjeti u romanu Petera Müncha, koji je kasnije preveden i na bosanski i talijanski. A njegov autor danas živi u Tel Avivu i piše reportaže o nekoj drugoj djeci, žrtvama rata, čiji položaj se, kako sam kaže, bez obzira na opomene koje sa sobom nosi roman „Miris lipe“ i njegovi noviji izvještaji o palestinskoj djeci, ne poboljšava.