1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Samoubojstva na kraju Drugog svjetskog rata još uvijek tabu tema

Mnogi Nijemci 8. svibanj 1945. nisu doživjeli kao oslobođenje. S autorom Florianom Huberom, razgovarali smo o najvećem masovnom samoubojstvu u povijesti i o tome kakvu je ulogu u tomu imao Hitler.

DW: Vašu knjigu "Dijete, obećaj mi da ćeš se ubiti" počinjete u malom gradu Deminu u zapadnom Pomorju (Pommern). Prema vašem istraživanju, u posljednjim danima rata, tamo je od 700 do 1.000 ljudi izvršilo samoubojstvo. Zašto baš Demin?

Florijan Huber: U Deminu je taj fenomen samoubojstva bio posebno izražen. To ima veze i s geografskim položajem, jer grad je kao na poluotoku, između tri rijeke. Nakon što su mostovi bili minirani, nitko nije mogao nikuda otići - ni vojnici Crvene armije nakon što su 30. travnja osvojili grad. Pored samih stanovnika Demina, tu su su se nalazile i tisuće izbjeglica s istočnih teritorija. Grad je bio pretrpan, ljudi su bili kao u nekoj klopci, na malom prostoru. Zbog složene situacije i raspoloženja koje je nastalo, na kraju je to za mnoge bilo fatalno. Ali Demin nije bio izoliran slučaj.

Što je to izazivalo tako nevjerojatan strah kod ljudi tijekom invazije sovjetskih postrojbi?

Ljudi su naravno godinama slušali njemačku propagandu, koja im je dočaravala što ih čeka kada neprijatelj uđe u Njemačku. To je bilo najstrašnije opisivano: "mongolske horde", kako su zvali Ruse, djeci će rezati jezike i vaditi im oči, silovat će žene. Strah je bio ogroman. Posebno kada su tome dodate priče izbjeglica koje su već doživjele strahote – i zločine i silovanja Tako su strah i stvarno iskustvo nasilja povećavali očaj, od kojeg se, mnogi su u to bili uvjereni, moglo pobjeći samo u smrt.

Jesu li masovna samoubojstva fenomen straha od Crvene armije? Kako je bilo na Zapadu, gdje su napredovali Britanci i Amerikanci?

To nije bio samo strah od neprijatelja i sovjetske vojske. Mnogi su imali osjeć́aj krivnje i upletenosti u zločine, pa zato i strah od onoga što slijedi. Mnogi nisu mogli ni zamisliti svijet poslije dvanaest godina izvanrednog stanja. Taj osjećaj totalne propasti i tuge nije postojao samo na istoku, nego je zapravo zavladalo cijelim „Rajhom“. Nailazio sam na primjere u svim mjestima gdje sam istraživao. Statistički gledano, broj samoubojstava u Bavarskoj je naglo skočio, isto tako u gradovima kao što je Hamburg. U cijelom „Rajhu“ su samoubojstva izvršavale kompletne obitelji.

Kakvu ulogu je imao primjer Hitlera, koji je 30. Aprila 1945, sebi oduzeo život?

Hitler se ubio 30. aprila, a sljedećeg dana je na radiju javljeno, da je „Führer“ pao u herojskoj borbi protiv neprijatelja. Samoubojstvo nije ni spomenuto. Nevjerojatna stvar je da ovaj „Führer“ kojeg su Nijemci zaista voljeli i obožavali kao sveca, da je taj mit potpuno nestao posljednjih nekoliko tjedana i mjeseci rata. Ni u jednom dnevniku iz tog vremena, nisam pronašao bilo kakve izraze žalosti zbog smrti „Führer“. U vremenima totalne propasti Njemačke, to je ljude ostavljalo ravnodušnim. Dakle, uopće nije istina da je Hitler ljude poveo u samoubojstvo. Njegova dobrovoljna smrt ne igra nikakvu ulogu u tom fenomenu.

Tko su bili ti koji su se ubijali? Radi li se prije svega o zadrtim nacionalsocijalistima?

U Deminu, na osnovu izvoda iz knjige umrlih, možemo utvrditi koja zanimanja su imali ti koji su se ubijali I nismo mogli otkriti ništa specifično s tim u svezi. Bili su to muškarci, žene, djeca, radnici, zanatlije, babice, studenti, učenici, …presjek te male urbane populacije. I ja sam potpuno uvjeren da je to tako bilo svuda. Naravno, bilo je i onih koji su imali poseban razlog za strah. Među onima koji su izvršavali samoubojstva, bilo je dosta nacista, ali oni nisu bili jedini.

Je li vas neki slučaj posebno dirnuo?

Florian Huber

Florian Huber

U Deminu me je posebno dirnuo slučaj krznarke Marie Dabs. Jedna vrlo jaka osoba. To se vidi iz njenih dnevnika. Ona se već suočavala sa svim životnim krizama: Prvi svjetski rat, godine gladi za vrijeme Weimarske republike, velika svjetska ekonomska kriza. Kada je s izbijanjem rata njen muž pozvan na front, ona preuzima posao u trgovini, brine se o djeci. Ova žena sigurno nikada nije pomislila na samoubojstvo. Ali, kada je u posljednjim danima rata lutala po ulicama Demina i u šumi vidjela ljude kako vise na drveću, i Mariju Dabs hvata strah i počinje tražiti otrov za sebe i svoju djecu. Čak i ova žena koja je bila puna života, počela je sumnjati u njegov smisao. To me vrli dirnulo. Ona je preživjela samo zato što nije našla nešto čime bi se mogla ubiti.

Ali ima mnogo slika 8. svibnja 1945. na kojima se vide ljudi kako se raduju i slave, …

Svakako, mnogi su odahnuli, sigurno sve proganjane manjine: Židovi koji su i dalje živjeli u „Rajhu“, ali i politički disidenti. Danas, naravno morate reći da je to bilo oslobođenje za sve. U to vrijeme, neki su to tako doživjeli. Drugi su na to gledali drugačije, tako da su bili uvjereni da je samoubojstvo jedini izlaz.

Zašto je ovo najveće masovno samoubojstvo u povijesti Njemačke zapravo do sada nepoznato? Je li to još uvijek tabu tema?

To se djelomično može objasniti činjenicom da je u DDR-u bilo zabranjeno govoriti o temama kao što je Demin, jer ti bi tako na vidjelo izišlo nešto loše o Crvenoj armiji. Ali, od ujedinjenja Njemačke je zaista prošlo dosta vremena, tako da samo mogu zaključiti, da se samoubojstva ne uklapaju u sliku o našoj prošlosti, onakvu kakvu smo je imali u posljednjih 20 do 30 godina. Mnogo toga je ugurano u krutu šemu zločinaca i žrtava, heroja i krvnika. Ova samoubojstva dokazuju suprotno. To nisu bili samo zločinci, bilo je svakakvih ljudi. Ali oni nisu žrtve koje bi se mogle usporediti sa ljudima koji su bili u koncentracijskim logorima. To su bili ljudi koji su se ubili u ekstremnim okolnostima.