Samostan u zemlji ateista

Tijekom jutarnje molitive samostan još obavija mrak. Redovnici u povorci stižu u kapelicu, dok njihove odore svjetlucaju u odsjaju svjetiljki. Kod oltara drže svetu misu, po prvi put tog dana. Vani se polako razdanjuje, dok redovnici, utonuli u molitvu, zahvaljuju za još jedan novi dan.

Spašen od propadanja

Samostan Tepla može se opisati kao samo čudo. To je zgrada veleičine nekakve kraljevske palače koja se nalazi usred velikog parka. U zlatnim vremenima ovog samostana znalo je tamo živjeti i po 130 redovnika. Danas ih ima tak sedam. "Tu sam još od 1991. Tada je ovaj samostan ponovno vraćen u posjed našeg reda", priča otac Augustin. On je i samostanski upravitelj. Za premonstratenski red on nadgleda obnovu ove ogromne građevine. "Pogledajte, to je sve bilo uništeno", pokazuje otac Augustin tijekom obilaska samostana. Svako malo odmahuje glavom. Ni nakon toliko godina ne može shvatiti u kakvom je lošem stanju samostan bio.

Bivše komunističke vlasti su samostan oduzele crkvi i u njega smjestile vojnike. Vojska je zgrade sustavno puštala da propadnu. Otpadne vode je usmjeravala u samostanske podrume, krov koji je prokišnjavao nikad nije popravljan, a kroz prozore je zavijao vjetar. Nekad prekrasni park pretvoren je u vojno vježbalište za tenkove. Čak i neobarokna knjižnica nije pošteđena. Ona je služila kao spremište oružja, dok su knjige služile kao gorivo za peć.

"Mnogi su se bojali da ćemo uvesti srednji vijek"

Otuđeni odnos prema crkvenoj ostavštini i danas opterećuje odnose države i crkve u Češkoj, najateističkijoj zemlji u Europi. Prema zadnjim anketama, tek osam posto stanovništva smatra se vjernicima, manje nego igdje drugdje. To je ostavština komunizma, koji se aktivno suprotstavljao religiji. Crkva i danas s teškoćama osvaja povjerenje u društvu. "Zapravo smo mi u misiji", kaže otac Augustin.

Početkom devedesetih, kad je sa svojom braćom došao u samostan, odmah je naišao na nepovjerenje. "Ljudima je u glavama još bila stara propaganda o crkvi kao klasnom neprijatelju. Mnogi su strahovali da ćemo mi ovdje ponovno uvesti srednji vijek", prisjeća se on. Ali onda se to malo-pomalo počelo mijenjati. Redovnici su razgovarali sa lokalnim stanovništvom, objašnjava otac Augustin: "Jednom smo ih konačno pitali: 'Zbog čega nam ne pomognete? Tu nam sve pada po glavi. Mi to ne trebamo za sebe. To je naša zajednička ostavština'".

Ohrabrujuća 800-godišnja tradicija

Korak po korak ocu Augustinu je s njegovim suradnicima uspjelo spastiti samostan od potpune propasti. Neki dijelovi starog zdanja su barem iznutra sanirani. Na drugim mjestima se upravo gradi. No sumnjičavost susjeda je ostala. S crkvom još uvijek ne znaju što bi. Po okolnim mjestima u seoskim crkvama, redovnici drže mise, no čak i nedjeljom tamo se okupi u najboljem slučaju tek šačica vjernika.

"U jednom je mjestu u crkvu prije dolazila tek jedna stara žena, ali budući da ona sad više ne može iz kuće, crkvu smo zatvorili i zazidali."

No od svog samostana redovnici ne žele odustati. A niti izgubiti nadu. Otac Augustin pokazuje na zlatni sarkofag u pokrajnjem krilu samostanske crkve. Tamo je sahranjen grof Hroznata. On je utemeljio samostan u 12. stoljeću, naon što su umrle njegova žena i kćer. "Za mene je Hroznata čovjek nade. On je izgubio nešto najvrednije u životu što je imao. Svejedno, nije izgubio vjeru niti volju za životom", kaže otac Augustin. "On je se uzdigao iznad gubitka i boli. To je naslijeđe iz kojeg mi učimo već 800 godina".

Autori: Kilian Kirchgeßner/ Snježana Kobešćak

Odg. ur.:/ Z. Arbutina