1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Samo da političari ne dolaze

Sirotinje se mediji obično prisjete tek o Božiću i Novoj godini, onda kad političari aktivnije uzmu u obzir i taj segment društva. Pa krenu fotografiranja poznatih lica po javnim kuhinjama i ubožnicama.

Ispred pučke blagovaonice u Branimirovoj ulici u Zagrebu dočekalo nas je strpljenje u redu za čekanje na ulazak. Svakodnevni proces u ovoj ustanovi gradskog poduzeća Dobri dom očito protječe bez smetnje, mada se tu redovno hrani, u broj precizno, čak 1.129 korisnika. Svi su registrirani prema svojim mizernim prihodima i svi su jednaki na liniji za posluživanje jela; danas je to kobasica s kiselim kupusom i pireom od krumpira.

Korisna gradonačelnikova uredba

Na samom ulazu istaknuta je okićena jelka koju jedan od posjetitelja kuhinje ovlašno dodiruje u prolazu, smješkajući se prema objektivu Deutsche Wellea. Kao da unaprijed čestita blagdane, iako ovdje najčešće bruji pozdrav „dobar tek“, „prijatno“, „u slast“. Ali, evo i prvog iznenađenja, odmah pri susretu sa službenikom Milanom Novačićem: „Kod nas nećete sresti političare ni za Božić.“ I smije se čovjek izazvanoj nevjerici, kako i ne bi, pa ovo je centralna zagrebačka javna kuhinja.

Milan Novačić

Milan Novačić

„Gradonačelnik je“, kaže, „prije koju godinu uredbom zabranio promoviranje političara na ovakvim mjestima“.

A takva su četiri mjesta u Zagrebu, s ukupno 4.626 korisnika i preko milijun i 550 tisuća obroka godišnje. Kuhinje se nalaze u Branimirovoj, Cerskoj i Alfirevićevoj ulici, dok je u selu Kosnica između grada i zračne luke otvoren i dom za stalni boravak 130 ljudi. „Nitko u Zagrebu ne bi smio ostati bez ručka“, zaključuje Novačić. No vratimo se političarima: Milan je Bandić očito bio zaključio, nakon distanciranja od velikih stranaka, da kolegama više neće osiguravati već standardni reklamni prostor.

„Zadnji je tu bio Sanader. Ovi kasnije, Kosor i Milanović, više nisu imali tu priliku, kao ni predsjednici države“, objašnjava Milan Novačić.

Još pečenog krumpira!

Kuhinja i blagovaonica u Branimirovoj su nove, jednostavno uređene, čiste i svijetle. Objekt je zapravo nekoć bio rezerviran za prognanike, potom je prepušten u mirnodopske socijalne svrhe. Dok promatramo liniju za posluživanje, sam nam prilazi jedan postariji gospodin. Ne da bi odgovarao na novinarska pitanja, nego da bi postavljao pitanja.

„Televizija ili novine?“

„Internet, portal Deutsche Welle.“

„O, internet. E, pa, dobrodošli! A kaj vas zanima?“

Ivan Preininger

Ivan Preininger

Ivan Preininger, umirovljenik s Remize, dospio je u javnu kuhinju kad mu je na mjesečno primanje od oko dvije i pol tisuće kuna određena blokada. „Upao sam u neke probleme, znate kako to već ide s dugom, sad tu više ne mogu ništa“, objašnjava. I dodaje da mu političari samo kvare apetit, i da su Božić i Nova godina svakako bolji bez njih. A kako mu se sviđa hrana Dobrog doma i čega bi poželio da više ima?

„Pečeni krumpir! I svježe salate da ima, zelene. To volim.“

Dok nastavljamo fotografirati, jedna sredovječna žena iz reda za čekanje uzvikuje: „Maknite onog s kamerom, da mu ja ne razbijem glavu!“ Krajnje uvjerljiva sugestija, pa se i mičemo na par minuta iz njezina vidokruga. Novačić sliježe ramenima, žao mu je, ali – ruku na srce – posve je razumljiva nelagoda onih koji su prinuđeni hraniti se o javnom trošku. Kao i njihova iritacija spram medija, ne samo političara.

U međuvremenu se pokraj nas zaustavlja brkajlija s pladnjem i svojim pitanjem: „SDP ili HDZ?“

U gradu ili državi, glasio je odgovor. „Ma, sve je to isto“, zaključuje on, „i grad i država“. I prolazi dalje prema svom stolu, bez daljnjeg interesa oko favoriziranja dviju najvećih stranaka. Vrijeme se ovdje ne gubi, razgovori za stolovima su naočigled kratki. Sjedećih mjesta ima svega par desetaka. Ubrzo i mi izlazimo na ulicu, tamo gdje se pali cigareta nakon ručka i gdje se diže ruka na pozdrav do sutradan.

Gosti za stolovima u pučkoj kuhinji

Sjedećih mjesta je malo, a gladnih više od 1.000

Kraj PDV-apsurda

Srećemo gospođu koja pomalo nevoljko pristaje na razgovor, predstavlja se kao Smilja, nakon premišljanja. Hranu je stavila u torbu, nosi je kući, nikad ne jede u blagovaonici. „Samo da se nitko od njih za Božić ne pravi da je Djed Mraz, to je moja želja“, govori, pa odmah dodaje kako je ona još nedavno radila „u proizvodnji“. Čega? Ostajemo bez odgovora, nije više ni bitno, naša sugovornica odmahuje i napušta nas.

A nama ostaje da dojmove ublažimo tek jednom pozitivnom viješću u ovom kontekstu, od strane političara: donirana hrana konačno je sredinom prosinca oslobođena poreza na dodanu vrijednost, u njezinu slučaju zaista apsurdnog. Treba k tome znati da se u Hrvatskoj godišnje baci oko 400.000 tona hrane koja bi se mogla podijeliti onima koji nemaju dovoljno. I pečenog krumpira i zelene salate, bilo to preko gradskih kuhinja ili pak jedne od onih crkvenih, kakvih je u Zagrebu pet, s prosječnim kapacitetom od par stotina obroka dnevno.

Izdavanje jela u pučkoj kuhinji

Na četiri mjesta u Zagrebu se u pučkim kuhinjama podijeli 1.550.000 obroka godišnje

Pa, to već jest neki poklon dostojan blagdana, mada su zasad isključivo dva subjekta registrirana za legalno posredovanje u doniranju. Spomenimo i njih za kraj: Crveni križ Zagreb i vrijedni kninski Caritas, jedan od šampiona ispomaganja najsiromašnijih. No oni su nam telefonski potvrdili i da je to tek početak, da će nakon ovog poreznog izuzeća krenuti registriranje nužnog većeg broja adresa za pomoć gladnima.

Preporuka uredništva