Sajam knjiga u Bonnu: pisanje u egzilu | Kultura | DW | 26.11.2007
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Sajam knjiga u Bonnu: pisanje u egzilu

U okviru sajma knjiga u Bonnu posvećenog temi migracija (22. – 25. 11.07.) jedna od centralnih tema bilo je „Pisanje u egzilu“.

default

Bonnski sajam knjiga - mlađi rođak njemačkih sajmova knjiga u Frankfurtu i Leipzigu.

Zašto pisci napuštaju domovinu, kako uspijevaju sačuvati svoj jezik, kako pišu iz perspektive tuđine – o tome se razgovaralo i u okviru tribine na kojoj su sudjelovali autori iz Srbije, Albanije i Čečenije.

„Egzil je bolest. Ona je neizlječiva, ili je izlječiva samu u rijetkim slučajevima, tu ne pomaže ni povratak u vlastitu zemlju.“ – ovim riječima je austrijska spisateljica Hilde Spiel opisala svoje iskustvo života u egzilu, na koji je kao židovka bila prisiljena 1936 godine.

To iskustvo dijele mnogi autori koji su bili prisiljeni napustiti svoju zemlju. Za nekoga egzil može biti izazov, poticaj da se piše usprkos, ali za drugog predstavlja veliku prepreku. Nisu rijetki slučajevi da pisci prestanu pisati, kao da im u tuđini koju nisu sami izabrali nedostaje zraka da formuliraju riječi, navodi Karin Clark, članica međunarodnog PEN-udruženja i predsjednica Londonskog Komiteta za pomoć piscima u zatvoru: „Pisanje u egzilu znači pisanje izvan prostora vlastite kulture i materinjeg jezika. Dom postaje stran, nastaje distanca naspram vlastite zemlje. Pitanje je da li će tuđina, strana kultura i strani jezik u kojima se čovjek zatekao, ikada postati bliski, postati domovina.“

Život i rad u egzilu – samo provizorij

Za čečensku spisateljicu i novinarku Mainat Kourbanovu odgovor na ovo pitanje je jasan. Prije tri godine ona je pod prijetnjim smrti sa svojom tro i pol godišnjom kćerkom morala napustiti zemlju, jer ruskim vlastima nisu odgovarali njeni tekstovi o čečenskoj stvarnosti objavljivani u moskovskom listu „Novaja gazeta“. Za kratko vrijeme ona je odlično naučila njemački jezik, ali se nije prestala nadati povratku: „Ja se tu osjećam kao u nekom provizoriju, samo privremeno. Za mene je najvažnija nada da ću se jednog dana ipak vratiti. S tim osjećajem ja živim, ja ga takoreći njegujem i hranim, i to mi pomaže da izdržim.“

Drugačije je iskustvo srpskog pisca Bore Ćosića. On je početkom rata najprije iz Beograda otišao u Rovinj, a prije dvanaest godinau se preselio u Berlin. Cosic, međutim, naglašava da nije emigrirao zbog direktne prisile, već iz protesta protiv miloševićevog režima.

Kako očuvati svoj materinji jezik?

Jezik je osnovno oruđe svakog pisca. Za autore u tuđini stoga jedan od najvećih izazova predstavlja pitanje: kako očuvati kontakt sa materinjim jezikom, kako ga sačuvati od neželjenih promjena? Jovan Nikolić, srpski pisac romskog porijekla, prije osam godina se iz Beograda doselio u Njemačku. Sa sobom je donijeo sjećanja na djetinjstvo, magijski realizam svijeta cigana i kofere pune knjiga. On se odlučio za egzil u egzilu, preselio se na usamljeni otok vlastite sobe, i u nepregledna prostranstva svoje mašte.

Egzil, emigracija, tuđina – svi ovi pojmovi opisuju iskustvo napuštanja domovine, te – za pisce možda još i važnije – iskustvo prostornog odmaka od prirodnog okruženja materinjeg jezika. Oni istovremeno označavaju, međutim, i dolazak u neku novu zemlju, neku novu kulturu.

Po mišljenju Karin Clark, ta selidba otvara nove šanse i za zemlju koja je pridošlice prihvatila – potrebno je samo otvoriti se prema drugima:

„Oni su naš prozor u svijet. Osim toga oni nam omogućuju da na drugačiji način vidimo sami sebe, da gledamo sami sebe kroz njihove oči. Ta dvostruka perspektiva je izuzetno važna, ona dovodi svijet k nama.“