1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Sadam traži „prava kao izabrani predsjednik Iraka“

Već i za prvi zločin za koji ga se optužuje Sadam bi mogao biti osuđen na smrt. No, prema iračkom zakonu, smaknuće mora uslijediti u roku od mjesec dana nakon što je presuda postala pravomoćna, pa se Huseinu ne bi stiglo suditi i za druge, daleko teže zločine.

Bivši irački diktator Sadam Husein ne priznaje sud.

Bivši irački diktator Sadam Husein ne priznaje sud.

Potrajalo je 22 mjeseca otkako su američki vojnici pronašli Sadama Huseina u njegovoj rupi u zemlji, gdje se skrivao, pa do današnjeg početka suđenja svrgnutom iračkom diktatoru. Teško je reći je li Sadam zaslužio išta drugo osim najstrože kazne za gotovo 500 zločina koje je naredio ili izvršio na svom dugom putu prema potpunoj moći u Iraku i strahovladi koja je vladala za njegovog režima. No, unatoč tolikom čekanju lako se može dogoditi da sud odluči odgoditi proces. Jer obrana Sadama Huseina je optužnicu o prvom slučaju – brutalnoj osveti nad građanima mjesta Dudžaila 1982. godine, debelom 800 stranica – dobila tek prije 25 dana.

Razlog tolikom otezanju s predajom optužnice jest da se mnogo toga u procesu protiv Sadam Huseina držalo u najstrožoj tajnosti: ne samo imena svjedoka svih zločina za koje su Sadam i njegova klika optuženi, nego su tek danas objavljena i barem neka imena sudaca koji će odlučivati o Sadamu. Nije ni čudo: karijera Sadama Huseina još od njegove mladost, izgnanstva u Egiptu, povratka u Irak i dugog puta do svemoćnog vladara Iraka popločena je nasiljem, krvlju i žrtvama. A dok stari vlastodršci Iraka, muslimani suniti, moraju gledati kako većinski šijiti i Kurdi na sjeveru među sobom dijele zemlju, i danas ima u Iraku onih koji žale za „starim vremenima“ i pozivaju na nasilje u povodu početka procesa. Uopće, irački ministar vanjskih poslova Zebari smatra kako je to otezanje samo otežalo posao novoj vladi: „Trebalo je već odavno početi sa suđenjem. Ovo otezanje je doprinijelo lošoj sigurnosnoj situaciji u zemlji, jer se ljudi iz stare Baath stranke još uvijek nadaju nekoj budućnosti sa Sadamom Huseinom.“

Suđenje u dobro poznatom okruženju

Zbog terorističkih napada, koji ni danas ne prestaju, suđenje se održava u dobro čuvanoj „zelenoj zoni“ u Bagdadu, gdje je sada i zapovjedništvo okupacijskih snaga, mnoga strana predstavništva i nova uprava zemlje. Samom Sadamu je ta okolina dobro poznata: i za njegovog vremena se onamo nije moglo samo tako ući, jer je upravo on čitavo središte grada odabrao za svoju rezidenciju. Štoviše, i sama zgrada suda mu je dobro poznata – to je bivše sjedište njegove stranke, makar su prve riječi bivšeg iračkog diktatora pred sudom bile da mu formalno uskraćuje pravo suđenja o njegovim zlodjelima. Predsjednik suda, kurdski sudac Dadžar Mohamed Amin imao je velikih muka prekinuti bujicu riječi Sadama već kada je tražio da se optuženi formalno identificira: „Ne gajim mržnju prema bilo kome od vas, ali s obzirom na moja prava i iz poštovanja prema iračkom narodu, koji me je izabrao, zahtijevam moja prava kao predsjednik države Iraka.“

Poseban sud koji sudi Sadamu Huseinu ionako nije imao lak posao: prije svega, trebalo je odabrati koje od oko 500 zločina, koje je Sadam ili izvršio ili potakao da budu izvršeni, uopće razmotriti na sudu, a da se ono ne otegne godinama. Zato je odabrano samo 12 slučajeva, ali već i o prvom, zločinu u gradu Dudžailu, postoji pregršt dokumenata, dokaza i svjedoka, kako bi Sadam mogao dobiti najstrožu moguću kaznu: pogubljenje. Zapravo je već i to problem: prema iračkom zakonu, osuđenik na smrt treba biti pogubljen u roku od 30 dana nakon što je presuda postala pravomoćna. A ako, pak, već zbog Dudžaila Husein bude osuđen na smrt, onda mu se neće niti stići suditi i za daleko teže zločine.

„Bolje ubiti nevinog, nego da krivac slobodno šeće“

Dakako da je teško govoriti koji je njegov zločin „teži“ ili „lakši“, a osveta nad stanovnicima Dudžaila bila je i brutalna i tipična za Sadama: tamo je 1983. na njega pokušan atentat – točnije, pucano je u njegovom smjeru iz krošnje jedne palme i pritom je pogođeno nekoliko njegovih tjelohranitelja. Ali osveta tirana bila je užasna: ubijeno je 143 stanovnika tog grada – neki od njih su imali jedva 13 godina –, a pohapšeno je i mučeno preko 1 500 ljudi. Osim toga, policija je sravnila sa zemljom kuće optuženih, uništila njihove plantaže voćaka, jer Sadamove su riječi: „Bolje ubiti jednog nevinog, nego da krivac šeće slobodno.“

Sud je odabrao ovaj slučaj za početak suđenja iz jednostavnog razloga: još uvijek postoje službeni dokumenti, snimke i svjedoci iz kojih je prilično jasno da je počinitelj tiranin kojemu je taj atentat najviše povrijedio upravo beskrajno samoljublje. Za ostale zločine je to malo teže – pa čak i ako su razmjeri kud i kamo veći. Jer samo u borbi protiv Kurda do sada je otkriveno 300 masovnih grobnica u kojima je nađeno više od 100 000 žrtava. Mržnja prema toj manjini činila se beskonačnom – među žrtvama su djeca, žene, starci i većinom su pogubljeni u osamdesetima u okviru akcije „Anfal“. Tada je uništeno 4 000 sela i čitava područja su pretvorena u pustinju. Kruna te mržnje je napad bojnim otrovom 1988. na kurdsko mjesto Halabdžu, gdje je bilo gotovo 5 000 žrtava – velikom većinom nedužnih civila. No, nisu samo Kurdi bili meta mržnje diktatora – to su s vremenom bili komunisti, židovi, časnici koji su postali preopasni za njegovu samovladu, ali osobito je stradala šijitska većina: njihove vođe su likvidirane i proganjane, a u pobuni šijita 1991. ubijeno je barem 30 000 ustanika. Da sada i ne ulazimo u ratne zločine iračkog vladara za vrijeme rata s Iranom od 1980. do 1988. ili za vrijeme okupacije Kuvajta 1990.

Pravdu kroje pobjednici

Sud, dakle, nema lagan posao – iako mu nije lako dokazati i vlastitu vjerodostojnost. Konačno, upravo zbog tako složenog postupka suce su proteklih mjeseci školovali američki i britanski stručnjaci, sud je imenovala okupacijska vlast, američki povjerenik Paul Bremer imenovao je sve suce suda, a pomažu mu američki i britanski istražitelji – kako javni, tako i tajne službe tih zemalja. Sve to je navelo čak i njemačkog suca Wolfganga Schomburga, koji sudi u UN-ovom sudu za zločine u Ruandi i u bivšoj Jugoslaviji, na ocjenu kako ovaj proces ima obrise „pravde koju kroji pobjednik“. A to je optužba za koju ovaj sud tek treba dokazati kako je pogrešna.

  • Datum 19.10.2005
  • Autor Anđelko Šubić
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZFX
  • Datum 19.10.2005
  • Autor Anđelko Šubić
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZFX