1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

„Sada je sve u redu…“?

U Berlinu se obilježava peta godišnjica otvorenja Spomenika holokaustu čime je ponovno otvorena rasprava oko pitanja – zašto su ga dobile samo židovske žrtve? Što je sa svim onim drugima?

Sa Spomenikom nisu zadovoljni ni mnogi Židovi

Sa Spomenikom nisu zadovoljni ni mnogi Židovi

2.711 granitnih stupova simbolizira nadgrobne ploče, njihova siva boja asocira na boju pepela spaljenih tijela a neravno tlo na koje su namjerno postavljene, ostavljaju dojam kao da će se svakog trenutka srušiti. Svatko tko je u proteklih pet godina prošetao ovom granitnom šumom nejednakih kamenih blokova, ovaj je prostor u blizini berlinskih Brandenburških vrata u pravilu probudio osjećaje nelagode, ugroženosti, nesigurnosti pa čak i straha i tjeskobe. Pa ipak, dok on za mnoge predstavlja „konačno uspjelo mjesto sjećanja na 8 milijuna židova stradalih za vrijeme vladavine nacionalsocijalista“, za one druge je on i pet godina nakon službenog otvaranja bio i ostao prvenstveno „izraz nepravde prema svim ostalim, nežidovskim žrtvama istog režima“.

Spomenik holokaustu u Berlinu do sada je navodno već posjetilo oko 8 milijuna turista

Spomenik holokaustu u Berlinu do sada je navodno već posjetilo oko 8 milijuna turista

„Židovi su u posebnom položaju…“

Spomenik židovima ubijenim za vrijeme Drugog svjetskog rata, ili kako glasi njegov kraći i uobičajeniji naziv – Spomenik holokaustu, bio je i ostao predmetom diskusija, javnih polemika i kritika. Onu najnoviju iznio je ovih dana mađarski pisac Peter Nadas. Prema njegovom mišljenju problem ovog spomenika, za čiju je gradnju njemačka vlada iz proračuna izdvojila oko 27,6 milijuna eura, nije samo u tome da su „ njime žrtve kolektivno postale objektima samog arhitektonskog rada, čime su ponovno postavljene u položaj nemoćnih i onih koji se ne mogu braniti“, već i u nečem drugom.

Peter Eisenman, arhitekt Spomenika

Peter Eisenman, arhitekt Spomenika

„ Radi se o tome da su ovim spomenikom židovi stavljeni u poseban položaj, oni u ovoj „šumi“ stoje zasebno, sami za sebe. Pitanje koje se postavlja glasi – od koga ih se odvaja i zašto? Naravno, od ostalih žrtava. Tim ostalim, drugim žrtvama bismo isto tako trebali podignuti spomenik. Sve drugo je čisti rasizam i nacistički način razmišljanja“, izjavio je Nadas koji je u svojoj kritici, moglo bi se reći, otišao dalje od svojih prethodnika, istomišljenika.

„Ovaj spomenik zapravo simbolizira samo jedno: Sada je sve u redu, sada možemo povući crtu ispod svega što se dogodilo u prošlosti“, rekao je ovaj pisac osvrćući se i na sam spomenik kao takav i to prilično oštrim riječima koje je uputio na adresu njegova stvaraoca, Amerikanca Petera Eisenmana: „Arhitekti kao da nisu u stanju napraviti ništa drugo nego u svojim radovima prikazivati sami sebe. To sve skupa nema ništa zajedničkog s realnošću Drugog svjetskog rata“.

Crvene ruže i kamene šume samo za židovske žrtve?

Crvene ruže i kamene šume samo za židovske žrtve?

Što je s Romima i ostalima?

Njegova je kritika još jednom podsjetila i na slične masovne kritike i prosvjede, između ostalih i na one pristigle od Njemačkog vijeća Sintija i Roma prije pet godina. Oni su naime spomenutom spomeniku također prvenstveno zamjerili izostanak navođenja žrtva tijekom nacionalsocijalističke vladavine iz redova svojih pripadnika.

No osim kritika i zamjerki koje očigledno ne jenjavaju niti poslije pet godina nakon otvorenja, u Spomeniku holokaustu mnogi ipak vide i mnogo toga pozitivnog. Kako primjerice kažu mnogi Berlinčani – „njime se ne želi simbolizirati neka politička misao tipa – „što je bilo, bilo je, od sada će sve biti uredu“. Njime je Njemačka konačno dala konkretno mjesto sjećanja na sve židovske žrtve u Europi.To je ono najvažnije“ – i to je ono, moglo bi se reći što ovih dana stanovnici ovog grada žele i što će ( ponovno) proslaviti.

Autor: agencije / Željka Telišman

Odg.ured: Snježana Kobešćak

Preporuka uredništva