1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

SAD: zadnja prilika za (zlo)uporabu rupa u Zakonu o stečaju

Nekada je bankrot značio golemu sramotu. Nerijetko su vlasnik ili direktor nakon „odlaska na doboš“ jedini izlaz vidjeli u otrovu, konopcu oko vrata ili metku u sljepoočnicu. Danas ih ima koji se na palubi svoje jahte rado hvale da su imali desetak, dvadesetak stečajeva u svojoj karijeri i kako upravo spremaju novi, još spektakularniji.

Razlika između „velikih“ i „malih“ najbolje se vidi, kada počnu stizati računi.

Razlika između „velikih“ i „malih“ najbolje se vidi, kada počnu stizati računi.

Jer stvari su se promijenile – intervencijom države. Ona je priskočila u pomoć onima koji posežu za revolverom, što je ipak – složit ćete se – zapravo rasipanje potencijala te propisala zakone za zaštitu tvrtki koje odlaze u stečaj. Naravno, država se uplašila ne toliko poplave mrtvaca za pisaćim stolovima iz doba nekog Luja, nego vojske nezaposlenih nakon svakog stečaja. Naime, u svakom stečaju netko mora platiti račun. A ako je država rekla da to ne mora biti dužnik, onda teret pada na vjerovnika.

I sad dolazimo do zračnih prijevoznika „Delte“ i „Northwesta“: ni jednom ni drugom ovo nije prvi stečaj u kojima su se temeljem članka 11. američkog Zakona o stečaju zapravo otresli i dugova i dužnika kao guska vode. No, ovoga puta im se itekako žurilo da ih se opet proglasi nesposobnim za podmirenje dugova: sredinom ožujka u Americi na snagu stupa novi zakon koji bitno mijenja ove prilično lagodne propise za tvrtku u stečaju.

Iza svakog stečaja stoje ljudske drame

Naravno, iza mnogih od 35 000 tvrtki koje su u Americi prošle godine proglasile stečaj doista stoje i ljudske drame – ne samo kod bivših zaposlenika koji su ostali na cesti, nego i kod vlasnika kojima se san rasplinuo pred očima. Taj broj američkih stečajeva je čak manji, nego što ih ima u Njemačkoj. Tu je bankrot 2004. proglasilo gotovo 40 000 poduzeća, a tek se ove godine ovaj trend stečaja malo ublažio i u prvih šest mjeseci je bankrotiralo 19 153 tvrtki.

Ali svugdje na svijetu ima crnih ovaca – makar su to prilično i pokvarene i lukave ovce. One, naime, proglašavaju stečaj, čim im u poštanski sandučić – često i jedino mjesto gdje se njihova tvrtka uopće i spominje – stigne malo veći račun, zatvaraju dućan i osnivaju novu tvrtku – čitaj: na drugi poštanski sandučić lijepe novo ime nove tvrtke.

Banke pušu u isti rog

Naravno, jedna „Delta“ ili „Northwest“ je prilično daleko od jednog poštanskog sandučića, ali princip je isti: članak 7. Zakona o stečaju, doduše, propisuje trenutnu reakciju nadležnog suda, ali članak 11. tvrtki daje mnogo, veoma mnogo vremena da razmisli o „konsolidaciji“ i da se „nagodi“ s vjerovnicima. Teorijski u roku od 120 dana svi se moraju lijepo dogovoriti, mora biti predstavljen plan sanacije s kojim se svi slažu, no to se zna otegnuti mjesecima.

Sigurno da su tu važne banke, ali i one igraju istu igru; niti one ne žele izgubiti velikog poslovnog partnera i na kraju se sve završi tako da se isplati tek djelić duga – bolje išta nego ništa –, partneri otpišu ostatak kao gubitak i sve počinje od početka. Slučaj da dobavljači ili poslovni partneri dođu u jednu „Deltu“ sa sudskom odlukom i kažu „daj mi novac ili vozim ovaj avion kući“ jedva da se i teorijski do sada mogao dogoditi. No, država je htjela spriječiti upravo to – razaranje tvrtki pa čak i ako su ostali bez tekućih sredstava, jer bi se inače morala brinuti za nezaposlene.

Zaposlenici – najveći gubitnici

Od sredine listopada se to mijenja: sada imaju 18 mjeseci da se izvuku iz nevolja, a udarit će po džepu i menadžere. Njima će sada sudac određivati plaću koja će biti najviše deset puta veća od ostalih zaposlenika. Proširene su i ovlasti stranih poslovnih partnera, tako da će se od listopada malo više razmišljati o odvođenju tvrtke u stečaj.

U konkretnim slučajevima već se bilo pretvorilo u poslovnu praksu kojom su ti zračni prijevoznici uspjevali nuditi znatno jeftinije avionske karte od konkurenata. Najveći gubitnici u toj priči su bili namještenici. Jasno, jedan „Shell“ će znati izmusti novac za svoj kerozin, ali jedna čistačica jedva da se može nadati da će izvući i centa od mirovinskog fonda u kojega je uplaćivala godinama. Ova promjena američkog Zakona o stečajevima ima i jednu tamnu stranu – u stečaj neće tako lako moći otići ni privatne osobe.

Stečaj privatnih osoba – sve češća pojava i u Europi

Dok je u Hrvatskoj i sličnim zemljama institucija privatnog stečaja još praktično nepoznanica, u Njemačkoj broj takvih slučajeva raste upravo vrtoglavom brzinom: u prvom polugodištu 2004. bilo ih je 12 249. U prvih šest mjeseci ove godine bilo ih je 30 937 – 41 posto više nego 2004. No, dok u Njemačkoj ima raznih motiva koji nekoga dovode do takve odluke – koja je nerijetko povezana i s pljenidbom imovine i dohotka, obaveznim ratama otplate dugova i još mnogim drugim neugodnim stvarima –, u Americi je osobni stečaj bila mnogo ugodnija stvar.

„U srcu Amerike se još sjećaju nekada teškog života poljoprivrednika. Na taj način je mnogo toga izvan dometa vjerovnika. Na primjer u Floridi možete imati imanje ili kuću koji možda vrijede desetke milijuna, ali vaš dom je zaštićen u slučaju stečaja“, objašnjava Klaus Jander, odvjetnik iz New Yorka. Rezultat je da takvih stečajeva u Americi ima sve više: 2004. je 1,6 milijuna stanovnika najbogatije zemlje na svijetu proglasilo stečaj, što je osam puta više nego 1975.

Nisu svi prevaranti

No, ne može se baš sve optužiti za prijevaru ili da im je tek dosadilo plaćati rate za kredit za novi auto. Jer više od pola svih slučajeva osobnog stečaja u Americi izazvali su iznenadni liječnički troškovi, a nije bilo zdravstvenog osiguranja koje bi priskočilo. Kao na primjer kod Susanne Gibbons: morala je na operaciju probavnog trakta. Liječnički tretman je koštao 62.000 dolara, a njezino osiguranje se isprsilo s čitavih 4.000. Ostalo je morala platiti sama pacijentica: „U jednom trenutku nisam vidjela izlaza nego se zakačiti za vlastitu platežnu nesposobnost. Jednostavno nisam mogla vratiti dugove, iako sam prodala svoju kuću.“

Prema novom zakonu, to se mijenja: obitelji koje zarađuju iznad određenog iznosa moraju plaćati barem 6.000 dolara godišnje – dok ne isplate dug.

  • Datum 22.09.2005
  • Autor Anđelko Šubić
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZOl
  • Datum 22.09.2005
  • Autor Anđelko Šubić
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZOl