1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

S Trešnjevke u kelnsku pivnicu

Elektrotehničar sa zagrebačke Trešnjevke, Krešimir Rajaković, prošao je u Hrvatskoj kroz mnoga radna mjesta, raznih profila. Na kraju se ipak skrasio u Njemačkoj. Zagreb je zamijenio Hennefom, gradićem u okolici Bonna.

Od samog ulaska Hrvatske u Europsku uniju, mnogo se govorilo o odlasku visokokvalificiranih radnika poput inženjera ili liječnika u inozemstvo. No neka tržišta rada, poput njemačkog, su "gladna" radne snage i sa srednjim i nižim kvalifikacijama. Dobar vodoinstalater ili električar u Njemačkoj neće dugo tražiti posao.

Novca nikad dosta

Najbolji primjer za to je 36- godišnji Zagrepčanin Krešimir Rajaković, elektrotehničar po struci, koji je posao pronašao kao domar u jednoj kelnskoj pivnici. Put do posla domara je bio trnovit, no ne pretjerano, kako kaže. Kreši je ovo samo jedan od niza poslova u Njemačkoj, iako je prošlo svega godinu i pol otkad je otišao s Trešnjevke. „Radio sam mnogo poslova, a nerijetko i različite poslove istovremeno“, počinje svoju priču Krešo, dok pričamo u jednom kafiću u blizini njegova radnog mjesta. Nije htio da se nađemo u pivnici u kojoj radi, da ga kolege ne bi poslije zadirkivale „jer daje intervjue“. Krešo je u Hrvatskoj nekoliko godina radio kao monter kablova u poznatoj zagrebačkoj tvornici Končar. Potom je kao ispomoć marketinga radio u Cedeviti gotovo šest godina. No njegov radni dan nije završavao u 17 sati. „Nakon osmosatnog radnog vremena u Cedeviti sam išao konobariti, a vikendima bih radio u autopraonici. Uvijek mi je falilo love. Mama je imala mala primanja, bila je često na bolovanju i netko joj je morao pomagati“, pojašnjava Krešo. Dodaje kako je oduvijek baš on bio radnik u obitelji, tako da se naviknuo raditi različite poslove i to nerijetko istovremeno.

Štand na okretištu tramvaja, fast food na Šalati ili kokice na proštenjima

Krešo ispred kolodvora u kelnskoj četvrti Deutz

Krešo ispred kolodvora u kelnskoj četvrti Deutz

U jednom trenutku se u Hrvatskoj počeo baviti i kreditima, kako Krešo to naziva. „To ti je nešto kao vanjski suradnik banke: sklapaš s građanima kredite i onda ostvariš određenu proviziju na svaki sklopljeni posao“, objašnjava. No i kada je taj izvor zarade presušio, Krešo se brzo preorijentirao. Počeo je raditi kao konobar u jednom kafiću kod zagrebačke Cibone i kao dostavljač pizze. A bilo je tu i raznih drugih djelatnosti: glavno je da novac stiže u kuću.

„Neko vrijeme sam imao štand na Črnomercu. Uvozio sam ženski tekstil iz Budimpešte i prodavao ga na okretištu tramvaja na Črnomercu. Onda sam posudio od frenda aparat za kokice i pekao kokice po proštenjima, ispred crkvi. Imao sam i fast food restoran kod Šalate“. No čak ni kombinacije raznih poslova ovoj zagrebačkoj inačici legendarnog Delboya iz serije "Mućke" nisu donijele financijsku stabilnost niti mogućnost za daljnje investicije. Financijsko stanje se naravno nije poboljšalo nakon što je upoznao svoju sadašnju suprugu te su dobili dvoje djece, Lauru i Dominika. „U Zagrebu nikad nisam imao priliku raditi samo jedan posao i da to bude dovoljno. Uz sve ove poslove sam uvijek bio 'na knap'“, prisjeća se simpatični (gotovo) dvometraš.

Iz straha od gubitka posla prihvatio ponudu u Njemačkoj

No unatoč nedostatku novca, Kreši nije nedostajalo poduzetničkog duha i vjere u "zelenije" i bolje sutra. Jedno rješenje mu se dugo motalo po glavi. „Kolega me već godinama nagovarao da idemo u Njemačku. Nekad davno smo imali obojica cure u Stuttgartu i malo je nedostajalo da odem za tadašnjom djevojkom“, prisjeća se. Taj isti kolega Kreši je, kako objašnjava, bacio "bubu u uho" te mu rekao kako tvrtka Zagreb Montaža traži radnike u Zagrebu. „Prijavio sam se na oglas domara na Vrbanima i dobio sam posao. No već idući dan me nazvala gospođa iz tvrtke i rekla mi da hitno trebaju nekoga u Njemačkoj i to na radnom mjestu instalatera električnih ormara“, priča Krešo.

Iako je spomenuo da ne priča njemački jezik te da nikad nije radio kao instalater električnih ormara, a niti sam nije htio ići u Njemačku, Krešo se bojao da bi odbijanjem ove ponude mogao izgubiti tek dobiveni posao domara u istoj tvrtki. „Žena iz Zagreb Montaže mi je rekla da nije problem što ne pričam njemački, da se ne brinem i da ću sve pohvatati. Tako sam i prihvatio taj posao.“

GALERIJA: NOVA HRVATSKA DIJASPORA

Gorko prvo iskustvo

U kratkom roku našao se u gradiću Sankt Augustinu, nedaleko od Bonna. Kaže, bio je uzbuđen jer je pred njim opet bilo nešto novo. No početni entuzijazam brzo je splasnuo. „Prvi radni dan mi je kolega iz Hrvatske tutnuo papire na njemačkom jeziku te mi rekao da na njima piše sve što moram raditi. On je znao da ja ne znam njemački, a ja sam mu to i dao do znanja, ali mi je svejedno samo dobacio 'budeš naučio' i ostavio me pred električnim ormarom“, prisjeća se Krešo svog prvog radnog dana. I sljedeći dani su bili slični prvome. Tjednima je morao ići od kolege do kolege da mu pokažu kako se rade neki sklopovi, jer je bez ikakve edukacije „bačen u vatru“. „Niti sam što znao niti mi je itko pokazao. Nikad se nisam jadnije u životu osjećao. Doma sam bio dobar radnik, svi su me cijenili, a ovdje to nisam imao priliku pokazati“, prepričava Krešimir Rajaković.

Dodaje kako su u Zagreb Montaži radili uglavnom radnici iz Hrvatske, neki cijeli radni vijek, a neki su kao i on, tek došli u Njemačku.“No problem je što su i druge kao i mene slali na slijepo na radno mjesto za koje nisam kompetentan. Tako su jednog autoelektričara poslali da radi posao montera. Završio je isto kao i ja.“ Krešo je na tom radnom mjestu izdržao do studenoga prošle godine, te je u dogovoru sa šefom naposljetku ipak odlučio napustiti firmu.

Od doma za izbjeglice do domara u pivnici

Novi posao, zahvaljujući i situaciji u kojoj je u Njemačku svakodnevno pristizalo tisuće izbjeglica, nije dugo tražio. Krešo je počeo dijeliti hranu izbjeglicama u školskoj dvorani u svom gradu Hennefu u Njemačkoj. „Taj posao je ostavio traga na meni jer neke od najboljih ljudi koje sam ovdje upoznao su bile izbjeglice iz Sirije. Osim tog iskustva, uspio sam i zaraditi. Dobio sam oko tisuću eura mjesečno, a nisam ni radio puno radno vrijeme“, objašnjava. No kako posao dijeljenja hrane izbjeglicama ovisi i o intenzitetu odlaska i dolaska izbjeglica, Krešo je ipak morao pronaći nešto sigurnije.

Stoga je ponovno preko interneta poslao prijave na svih deset oglasa jedne kelnske pivnice, Deutzer Brauhaus. Pivnica smještena u samom željezničkom kolodvoru Deutz i pored jednog od najvećih i najstarijih velesajmova na svijetu, otvorila je brojna radna mjesta. „Poslao sam prijave za pomoć u kuhinji, za pranje suđa, za sve, ali za domara nisam“, kroz smijeh danas govori jer upravo je nakon razgovora dobio posao domara. I ovog puta, kako se čini, je Krešo pronašao radno mjesto na kojem bi se mogao skrasiti. „Održavam pivnicu kao domar. Farbam zidove, postavljam vanjske šankove, sve što 'rikne', ja moram popraviti. A vodim i skladište“. Radna atmosfera mu se jako sviđa, kao i kolege i način posla. „Iako sam na razgovoru za posao rekao šefu da ne znam njemački i da nisam radio kao domar, on mi je vjerovao i rekao mi je da dođem na probni rok“, prisjeća se danas svog prvog susreta s poznatim okupljalištem Deutzer Brauhaus. Kad sam ga dočekala ispred pivnice, na sebi je imao mrlje od piva i objašnjavao mi je kako je „popustio pritisak u jednoj bačvi“ koju je upravo postavljao. Već iz načina na koji entuzijastično priča o svojoj radnoj svakodnevici može se zaključiti da se Kreši novi posao zaista sviđa.

„Znam da su nam plaće male, ali živimo normalno“

Sretna obitelj na okupu (i zajedničkom odmoru)

Sretna obitelj na okupu (i zajedničkom odmoru)

Nakon nekoliko mjeseci u Njemačkoj, prošloga ljeta, supruga Danijela ga je s njihovo dvoje djece došla posjetiti preko ljetnih praznika. No kako Danijela nije imala sigurno zaposlenje u Zagrebu, njeni ljetni praznici prerasli su u stalan boravak u Njemačkoj. „Danijela je trebala otići natrag za Hrvatsku, ali spletom okolnosti je ostala ovdje i u roku od dva tjedna pronašla posao“, ponosno objašnjava Krešo. Naime, njegova supruga Danijela je odlazila u park s djecom, a druge majke čule su kako traži posao. I neutaživa glad njemačkog tržišta rada opet je učinila svoje: njezin usmeni oglas preko majki u lokalnom parku uskoro je urodio plodom; Danijela se zaposlila kao pomoćna kuharica u obližnjem domu za starije i nemoćne osobe.

A s dvije plaće se ipak malo "lakše diše". Priljev na račun ovog bračnog para iznosi oko 2300 eura mjesečno. Stanarinu plaćaju oko 900 eura mjesečno, tako da ostane dovoljno i za sve ostale troškove. „Znam da su naše plaće zasada male, ali mi ovdje živimo normalno i s tim plaćama“, objašnjava Krešo i dodaje kako se to najbolje vidi na primjeru početka nove školske godine. „Moja starija kćer, Laura, krenula je prije nekoliko dana u novu školsku godinu. U Hrvatskoj je početak školske godine sinonim za stres i paniku te pitanje kako ćemo kupiti sve knjige i odjeću, a sada nam je taj dan bio kao i svaki drugi dan.“

Krešina obitelj brzo se snašla u Njemačkoj, a on više niti ne pomišlja o povratku u Hrvatsku. Sljedeći plan je naučiti dobro njemački jezik i za sada, kako kaže, ostati u Njemačkoj: „Jer ako ti se ovdje na jednom mjestu zatvore jedna vrata, otvara ti se deset novih“, poručio je Krešimir Rajaković.

Preporuka uredništva