Ruska princeza Anastazija ipak preživjela?

U srpnju 1918. godine u ruskom gradu Jekaterinburgu boljševička vojska je ubila posljednjeg ruskog cara Nikolu II. i njegovu obitelj: suprugu Aleksandru Fjodorovnu, četiri kćerke i sina. Time je definitivno okončano tri stoljeća vladavine carske obitelji Romanov, ali je u istom trenutku pokrenuta prava lavina špekulacija o onima koji su navodno ipak uspjeli preživjeti taj masakr.

Tako su se desetljećima uvijek iznova u raznim krajevima svijeta javljale osobe koje su tvrdile da su jedno od preživjele careve djece. Uglavnom je vrlo brzo dokazano da se radilo o običnim prevarantima, no kod jedne žene ni dan danas nije moguće sa sigurnošću potvrditi da je lagala.

Govorila je ruski kao materinji jezik

Godine 1920. u Berlinu se pojavila jedna djevojka koja je tvrdila da je carevna Anastazija, najmlađa kćerka cara Nikole II. Ta je mlada žena bila spašena nakon pokušaja samoubojstva i najprije je uporno odbijala je dati bilo kakvu informaciju o svom identitetu, pa je iz bolnice otpremljena u psihijatrijsku kliniku. U njezinom zdravstvenom kartonu se među ostalim bilježi da joj je tijelo prekriveno ožiljcima koji najvjerojatnije potječu od metaka i uboda oštrim predmetom.

Jedna medicinska sestra koja ju je njegovala kasnije je ispričala da je nepoznata djevojka govorila ruski kao da joj je to materinji jezik. Jedna druga pacijentica je zbog toga došla na ideju da se kod te mlade žene u stvari radi o carevoj kćeri Tatjani, pa je o tome obavijestila njemački ogranak carske obitelji. Ubrzo nakon toga djevojku je u bolnici posjetila baronica Buxhoeveden, bivša dvorska dama ruske carice. No, ona je utvrdila da se ni u kom slučaju ne može raditi o Tatjani. Tek nakon toga je nepoznata djevojka izjavila da je ona u stvari carevna Anastazija i da je jedina preživjela masakr počinjen nad carskom obitelji.

Tko je sahranjen u carskoj grobnici?

Tko je sahranjen u carskoj grobnici?

Zapovjednik vojnika koji su ubili cara i njegovu obitelj, Jakov Jurovski, kasnije je ispričao da su tri careve kćeri i njihova komorkinja preživjeli streljanje jer su prethodno u haljine ušile carske dijamante, što je djelovalo kao svojevrsna pancirna košulja. Zato su morale biti dokrajčene ubodima bajoneta. Njihovi su leševi kasnije spaljeni, a ostaci su tajno zakopani. Vijest o smaknuću čitave obitelji objavljena je tek 1924. godine. Posmrtni ostaci pronađeni su tek desetljećima kasnije, da bi 1998. godine bili svečano sahranjeni u katedrali u St. Petersburgu, a tom je činu prisustvovao čak i tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin.

No samo nekoliko godina kasnije dolazi do preokreta: američki stručnjaci su ponovo najnovijim metodama ispitali navodna tijela članova carske obitelji i utvrdili kako se najvjerojatnije radi o nepoznatim žrtvama građanskog rata. I sam Nikolaj, patrijarh obitelji Romanov koji živi u Parizu, svojedobno je izjavio: "Samo Bog zna tko se stvarno nalazi u grobnici katedrale Petra i Pavla."

Nevjerojatna priča o bijegu

Sve te zavrzlame oko sudbine carske obitelji potaknule su stvaranje brojnih legendi. No, priča navodne Anastazije o njezinom bijegu zvučala je barem djelomično uvjerljivo. Ona je tvrdila da je preživjela masakr teško ranjena te da ju je spasio jedan od vojnika. On je s njom pobjegao u Rumunjsku gdje je rodila dječaka nakon što ju je njezin spasitelj putem silovao. Dječak je dan na usvajanje u Bukureštu. Bjegunica je potom otputovala u Berlin gdje je živjela Anastazijina krsna kuma, princeza Irene von Preußen. Kada je napokon stigla u Berlin, izgubila je hrabrost i pokušala samoubojstvo nakon čega je završila u bolnici.

Njezinu je priču kasnije potvrdilo troje ljudi. Jedan časnik njemačke okupacijske vojske u Ukrajini je izvjestio da je u jesen 1918. propustio seljačka kola na kojima se navodno nalazila teško ranjena Anastazija, jedan njemački ratni zarobljenik u Jekaterinburgu je tvrdio da je tamo vidio carevnu, a šef švedskog Crvenog križa u Rusiji je ispričao da su njegov vlak bili zaustavili ruski vojnici u potrazi za odbjeglom Anastazijom.

"Ja i ovako znam tko sam"

"Ja i ovako znam tko sam"

Kada su čuli za njezinu priču, navodnu Anastaziju je u Berlinu posjetilo više članova razgranate carske obitelji. Nekolicina njih su desetljećima bili uvjereni da se stvarno radilo o njihovoj ruskoj rođakinji. No, 1927. godine pojavljuje se izvjesna Doris Wingender koja je ustvrdila da je u navodnoj Anastaziji prepoznala podstanarku svoje majke, poljsku radnicu Franzisku Schanzkowski koja je iznenada nestala 1920. godine. Njezin je iskaz sadržavao brojne proturječnosti, a kasnije se ispostavilo da je za njega od jednih novina dobila novac. Navodna carevna kasnije mijenja ime u Anna Anderson. Dio obitelji Romanov joj je ponudio doživotno uzdržavanje ukoliko prestane tvrditi da je Anastazija, no ona je to odbila te odlučila svoje pravo utjerati sudskim putem. Suđenje je započeto 1938. i s prekidima dovršeno tek 1970. godine. Sud je utvrdio kako se ne može sa sigurnošću reći radi li se o Anastaziji jer ne postoje dovoljno čvrsti dokazi. Anna Anderson je odselila u Sjedinjene Američke Države gdje se udala za povjesničara Johna Manahana. Umrla je 1984. godine. Do posljednjeg dana je tvrdila da je ona ruska carevna, ali više nije željela pokušati istjerati pravdu nego je samo ponavljala: "Ja i ovako znam tko sam."

Tek nakon njezine smrti provedene su DNK analize koje su pokazale da ona nije bila član carske obitelji. No, i dan danas je sumnjiv način na koji su nabavljeni uzorci njezinog tkiva. Budući da je nakon smrti spaljena, uzorci su morali biti pribavljeni na neki drugi način. Tako je jedan uzorak tkiva nekim čudom pronađen u bolnici u SAD-u gdje je Anna Anderson operirana davne 1979. godine, a jedan iz još davnije 1951. godine u jednoj njemačkoj zdravstvenoj ustanovi.

Zašto bi se zataškavala istina?

Uvijek su se iznova javljali svjedoci koji su govorili u prilog priči navodne Anastazije. Kako podsjeća časopis "P.M. History", pojedini članovi posluge carske obitelji, koji su za vrijeme Oktobarske revolucije uspjeli pobjeći u inozemstvo, tvrdili su da postoji nevjerojatna sličnost između nepoznate žene i Anastazije. Ona je često pričala o detaljima iz dvorskog života koje je mogla znati samo jedna careva kćerka, ponašala se vrlo profinjeno i govorila četiri strana jezika. Čak su i grafološka ispitivanja pokazala istovjetnost njezinog i Anastazijinog rukopisa, a i jedan je ugledni antropolog utvrdio velike sličnosti. No, zašto bi nekome bilo u interesu da zataška postojanje preživjele careve kćerke?

Njemački časopis za povijest "P.M. History", inače najznačajniji takav mjesečnik u Europi, smatra da bi za to mogli postojati politički razlozi, jer je pojavljivanje žive careve kćeri moglo poremetiti odnos političkih snaga u Europi. Neki drugi izvori su pak pričali o velikom bogatstvu cara Nikole II. koje su navodno zatajili i zadržali članovi ogranka obitelji Romanov u inozemstvu. U svakom slučaju, pravu i jedinu istinu očito više nikada neće biti moguće utvrditi tako da će se i dalje moći isprepletati priče o nesretnoj sudbini ruske carevne.

Autorica: Andrea Jung-Grimm

Odg. ur. Z. Arbutina