Rukomet: Tulum je gotov

Iako je hrvatska reprezentacija ipak završila tek na drugom mjestu, u finalnoj utakmici rukometaše je bodrila gotovo cijela zemlje – u dvorani, pred malim ekranima i na trgovima većih gradova. No tako nije bilo i od samoga početka, jer kolektivna sportska euforija Hrvatsku je zahvatila tek uoči polufinalne utakmice.

Atmosfera se konačno zagrijala

Tijekom prvog dijela prvenstva mogli su se čuti i komentari da nedostaje atmosfere, te da u glavnom hrvatskom gradu slučajni posjetitelj ni po čemu ne može znati da u toj zemlji snage upravo odmjeravaju najjače rukometne reprezentacije svijeta. Nepotrebne mrlje na tijek prvenstva ostavili su i incidenti poput onog zadarskog – tamošnji gradonačelnik odlučio je s glavnog gradskog trga maknuti zastave svih sudionika, jer je među njima bila i srpska zastava, sramotni su bili i fizički napadi na makedonske navijače, te pokušaj paljenja srpske zastave na glavnom zagrebačkom trgu. No, sve to palo je u zaborav zbog sjajne igre hrvatske reprezentacije, koja je do finala došla bez ijednog poraza. Ipak onaj jedini - finalni bio je presudan.

Nedosanjani san

Iako je zanos Hrvatsku obuzeo tek u posljednjoj fazi natjecanja, bilo je to zanos u potpunosti. Oni koji su, primjerice, umjesto gledanja polufinala odabrali uživati u Noći muzeja, također nisu bili ravnodušni – čitavo vrijeme trajanja utakmice zvonili su telefoni, raspitivalo se o rezultatu. Posebne simpatije izazvala je i neslužbena himna reprezentacije – pjesma „Morska vila“ grupe Daleka obala, čiji stih „Kao da je dio sna što me nosi zvijezdama“ možda najbolje odgovara osjećaju koji su jučer deseci tisuća ljudi dijelili s hrvatskim „kaubojima“. No san je – nažalost – ostao nedosanjan.