1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Ručak u znaku politike ili znanosti?

Sve mogu razumijeti: i da je sveučilišna menza u derutnom stanju, i da riba onamo stiže iz leda, a juha iz vrećice. Ali da je u studentskoj kantini jelo skuplje nego u restoranu Bundestaga, to nikako ne ide u moju glavu.

Čuveni berlinski specijalitet: kobasica s roštilja u umaku od curryja

Odabir u krajnjem slučaju: pečena kobasica s umakom od curryja

"Idemo na ručak", dovikuje Sylvia s drugog kraja hodnika. "Hoćeš li s nama?" Sylvia je tajnica našeg dopisništva u Berlinu, a njezino pitanje, barem za mene, nešto poput odjeka topa sa zagrebačke kule Lotršćaka. Oboje, svatko na svoj način, dan po sredini presjecaju na dva dijela – pouzdan znak da je (prebrzo i neopaženo, kao i uvijek) došlo podne, trenutak kada glad za informacijama neizbježno uzmiče pred glađu u trbuhu. Gdje su još do prije nekoliko trenutaka odzvanjale tipkovnice kompjutora, allegro staccato po novinarskim klavijaturama, odjednom zavlada tišina, a redakcijsku užurbanost obuzme spokoj pauze. Praznina na virtualnom listu papira za većinu je kolega, razumljivo, puno manje zlo od praznine u želucu. U svakom slučaju podnošljivija alternativa.

Studenti za vrijeme ručka u menzi

I studentska menza pomaže protiv gladi

Kao i Pavlovi psi na zvonjavu, tako ja i moji kolege na – budimo iskreni – retoričko pitanje Sylvije, naše Katice za sve, reagiramo uvjetovanim refleksom. Samo što nama, kako bi se sada moglo pomisliti, već i na sam spomen ručka ne počnu automatski teći sline, nego se nezaobilazno nametne protupitanje: "A gdje ćemo danas jesti?" Možda zvuči banalno, možda čak i pretenciozno, ali odgovor svaki put vrvi konotacijama: socijalnim, ideološkim, gurmanskim, monetarnim i brojnim drugim. Ne radi se, naime, o odabiru između stotina jamačno sasvim pristojnih javnih restorana u bližoj i malo daljoj okolici našeg studija, nego o jednostavnoj, ali dalekosežnoj odluci: Hoćemo li objedovati u društvu parlamentaraca ili sveučilištaraca? Obrok u znaku politike ili znanosti?

Podsvjesna kritika nezasitnosti političara

Drugim riječima: Idemo li u studentsku menzu koja je otvorena i za obične građane, premda (logično) uz nešto više cijene, ili u zastupnički restoran podno Bundestaga u koji kao predstavnici Sedme sile imamo pristupa u svako doba dana? Oba su lokaliteta podjednako udaljena od naše zgrade, niti pet minuta hoda, ali u svemu ostalom – od arhitekture i ambijenta do gastronomske ponude i kvalitete hrane – ne mogu biti različitiji. Sve mogu razumijeti: i da je menza u prilično derutnom stanju (zbog čega je uskoro sljeduje zatvaranje i preseljenje na novu adresu), i da riba onamo stiže iz leda, a juha iz vrećice, i da zastupnicima kuhaju zvjezdicama okićeni majstori svog zanata... Možda je to normalno, možda tako mora biti. Ali da je klasični meni u Bundestagu jeftiniji od svoje studentske inačice u obližnjoj menzi, to nikako ne ide u moju glavu.

Kuhari u akciji

Vrhunska kuhinja u restoranu Bundestaga

Istina, u Njemačkoj se osobni dohodak zastupnika zove dijeta (Diät), ali to nipošto ne znači da članovi Bundestaga moraju gladovati. Naprotiv, iznadprosječnost njihovih primanja – o čijoj visini, da stvar bude još delikatnija, parlamentarci u plenumu odlučuju sami prema vlastitom nahođenju – redovito je predmet žučnih javnih rasprava. Utoliko je čudnije da je hrana u zastupničkom restoranu, uza sve druge prednosti i pogodnosti, subvencionirana do te mjere da najjeftiniji meni (2,77 eura) podilazi cijene čak i najjednostavnijeg obroka u studentskoj menzi. Stoga se kao podsvjesna kritika nezasitnosti političara, ali i izraz moralne i materijalne solidarnosti sa studentima može protumačiti to što gotovo u pravilu (kojeg iznimke samo potvrđuju) jedemo u sveučilišnoj menzi – pa makar meso bilo i premasno, a krompiri prekuhani.