1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Revolucija s dalekosežnim posljedicama

Prije 50 godina, 23. listopada 1956. godine u večernjim se satima u Budimpešti pred parlamentom okupilo 300 000 prosvjednika koji su tražili slobodu govora i medija, slobodne izbore i veću neovisnost od Sovjetskog Saveza.

Borba za slobodu i demokraciju

Borba za slobodu i demokraciju

Iste je noći reformist u redovima komunista Imre Nagy proglašen premijerom. U danima koji su uslijedili ustanak se rasplamsao zemljom, što je nakon par dana kulminiralo istupanjem Mađarske iz Varšavskog pakta i proglašavanjem njezine neutralnosti. No, sovjetskom vodstvu nije padalo na pamet mirno promatrati razvoj događaja u Mađarskoj. Poslalo je tenkove na ustanike i u krvi ugušilo revoluciju. Nagy je u montiranom procesu osuđen na smrt i pogubljen, baš kao i još 350 ustanika. Ukupno je u mađarskoj revoluciji poginulo više od 22 000 ljudi.

Posebna važnost revolucije za Njemačku

"Nezaboravne su bile radijske reportaže, a iznad svega, sve do današnjeg dana, poziv u pomoć – iz tih su riječi podjednako proizlazili nada i očaj. I taj glas je odjednom utihnuo... S nekim kolegama u Bonnu smo razmatrali, potreseni, ali ujedno i profesionalno razumni, što će se dogoditi u Budimpešti, jer smo znali da pomoć neće doći. To je u svakom slučaju već onda bilo jasno, jer ono što smo znali iznad svega je bilo da ne smije biti rata. "Tako se dramatična dva tjedna ustanka u Mađarskoj 1956., i njegova nasilnog sloma, sjeća socijaldemokratski doajen, Egon Bahr, najbliži suradnik Willyja Brandta i jedan od kreatora njemačke istočne politike. Za njemačke socijaldemokrate ustanak je imao posebno osjetljivu dimenziju, u odnosu na već započeto razdvajanje DDR-a, podsjetio je Bahr: "U Berlinu je ondašnji predsjednik Parlamenta, Willy Brandt samo s mukom uspio spriječiti uzbuđene studente da ne naprave juriš na Brandenburška vrata."

Brojne manifestacije u Berlinu

Dva tjedna mađarske revolucije, od koje se ovih dana navršava pedeset godina, u Berlinu se komemorira na mnogim skupovima i manifestacijama, između ostalog i jer je, unatoč izostanku pomoći, od tog vremena između Njemačke i Mađarske uspostavljena neka vrsta trajne emocionalne povezanosti, možda i s malo grižnje savjesti, koja se potvrdila i '89., kada je Mađarska u presudnom trenutku podržala izbjeglice iz bivšeg DDR-a i time pridonijela padu Berlinskog zida.

Uloga Jugoslavije

Realpolitičari kakav je Bahr mađarske događaje ipak gledaju u širem kontekstu, prije svega u odnosu na gotovo istodobnu Suesku krizu te na Hladni rat, situaciju kakva je vladala između ondašnjih velikih sila, Amerike i Sovjetskog Saveza, koji je prvi udarac pretrpio kada je '48. ondašnji Beograd istupio iz Varšavskog saveza. U tom kontekstu mnogi detalji tog ustanka izgledaju drugačije, a još su brojniji oni koji su do danas međutim nepoznati, na primjer, prava uloga ondašnje Jugoslavije i njezinog predsjednika Josipa Broza koji je upravo popravljao svoje odnose s Moskvom. Egon Bahr ističe: "Naravno da je izazvalo uzbuđenje što je Hruščov na odmor putovao u Jugoslaviju. Obojica su očito našli osobni odnos, koji se odrazio na političkom planu. U rujnu je Tito podržao novu regulativu odnosa Moskve s tzv. narodnim demokracijama. Za vrijeme mađarske drame je, bez da je to otežalo njegove odnose s Moskvom, jugoslavenska ambasada dala utočiste za osamdesetak osoba. Stupanj povjerenja koji je nastao u dogotrajnim razgovorima Tita i Hruščova u dokumentima koji ionako nisu objavljeni, sigurno nije u potpunosti dokumentiran. Uostalom cijela uloga Tita u tim dramatičnim povijesnim danima do danas nije potpuno rasvijetljena".

Mitovi, kontroverze, teorije zavjere...

Analiza i kontroverzi iz ta dva tjedna do danas je mnogo – od osobnog odnosa Kadara i Nagya, preko uloge desnice koja je odmah počela s revanšizmom i krvavih osvetničkih napada pobunjenika, sve do linča, kako pokazuju fotografije, na one koji su bili na vlasti do mogućeg postojanja tajnih dogovora između velikih sila. Igrom slučaja je Titov kasniji dugogodišnji prevoditelj, Ivan Ivanji kao dopisnik i sam bio svjedokom mađarskih događaja: "Za mene kao mladog jugoslavenskog novinara ti su događaji bili nauk." Ali o manje poznatim detaljima i Ivanji uglavnom nagađa: "Kao što danas vjerujem, Hruščov je Tita tada povukao za nos, jer je Tito prije toga bio i na Zapadu i na Istoku simpatičan, a kasnije je postao nesimpatičan i jednoj i drugoj strani. Obojica su tog ljeta proveli zajedno oko 60 dana, često bez prevoditelja jer je Tito govorio ruski, pri čemu je Hruščov želio samo jedno – vratiti Tita u Pakt, što mu nije uspjelo i zbog čega se na svoj način osvetio."
Pojedinosti su, međutim, skrivene u arhivama od kojih je većina, posebno u Beogradu, nedostupna iako se Ivanji sjeća da je Imre Nagy u jugoslavensku ambasadu donio kofer dokumenata: "Kako sigurno znam, u Beograd ih je odnio ondašnji sekretar ambasade Dobrivoje Vidić, ali dosad nisam mogao ustanoviti što je bilo u tom koferu i gdje se to danas nalazi."

Je li to sve bilo potrebno?

Za buduće istraživače i analitičare ostaje još mnogo posla, ali i sami sudionici su, kako su rekli i Bahr i Ivanji, sigurni u jedno: da su mađarski događaji prije 50 godina, makar neuspjeli, bili uvod u ono što se s uspjehom dogodilo 1989. – pad Berlinskog zida i okončanje istočno-zapadne konfrontacije. Jedno drugo pitanje je sebi međutim postavio jedan od autora izložbe: "Da li je to bilo zaista potrebno, da li je moralo biti tako krvavo, nije li se moglo ići nekim drugim, lakšim putem? Ja to ne znam", odgovorio je Erich Lessing, čije fotografije, kao i one Rolfa Gilhausena te cijeli mali simpozij suvremenika događaja iz 1956., upriličen u kući Willy Brandt, spadaju u najimpresivnije među manifestacijama kojima se obilježava to vrijeme, koje i po riječima realpolitičara Bahra, nije bilo ljudsko.