Renesansa atomske energije

«Trenutno je diljem svijeta u pogonu više od 430 reaktora. Oni proizvode 16 posto ukupne struje. U državama članicama OECD-a taj je udio 24 posto, a u Europi čak i veći od 33 posto, dakle jedne trećine. Većina reaktora, točno 103, radi na području Sjedinjenih Američkih Država», kaže Luis Echavarri, direktor Agencije za atomsku energiju OECD-a – Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj. Za njega nema ni najmanje dvojbe: atomskoj energiji još nije došao kraj.

Ekološka prednost atomske energije

Štoviše, čak bi se moglo dogoditi da joj predstoji renesansa. «U mnogim se zemljama atomskoj energiji nisu više pridavali nikakvi izgledi za budućnost. No, to se promijenilo. Danas je nuklearna energija ponovno postala zanimljiva. Dva su razloga tome: Prvi je da opskrbu energijom moramo osigurati i za budućnost – i to po razumnoj cijeni. U idućih 25 godina potrošnja energije će najvjerojatnije porasti za 60 posto, a kako bismo zadovoljili toliku potražnju bit će nam potrebni svi raspoloživi izvori. Drugi razlog je što je zadnjih godina postalo jasno da moramo nešto poduzeti protiv globalnog zatopljenja. Države potpisnice protokola iz Kyota su se obvezale na smanjenje emisije ugljičnog dioksida, koji izaziva efekt staklenika. A jedna od prednosti atomske energije je baš to što ne proizvodi ugljični dioksid.»

Nova generacija nuklearnih reaktora

Sjedinjene Američke Države tek su nedavno produljile vijek svojih reaktora. Kina će u idućih 15 godina sagraditi 20 novih nuklearnih elektrana, a Finska i Francuska su se odlučile za izradu posve novoga tipa reaktora – Europskog reaktora na tlačnu vodu ili, skraćeno, EPR-a. Bit će to najbolji i najsigurniji reaktor svih vremena, smatraju zagovornici projekta kao što je Thomas Schulenberg iz Istraživačkog centra u Karlsruheu: «U njemu je dvostruki zaštitni omotač od betona. Ta dvostruka betonska ovojnica sigurna je od udarca zrakoplova i od izvanjske eksplozije. Sve kada bi i došlo do taljenja nuklearnog goriva, posebno instalirani uređaji podno reaktora spriječili bi njegovo prodiranje u tlo i eventualno oticanje u podzemne vode. Kod ovog reaktora cilj nam je bio da čak ni u najgorem slučaju posvemašnjeg uništenja, kada dolazi do potpunog taljenja – ništa ne smije dospjeti vani. Okolni stanovnici ne smiju snositi nikakve posljedice. A takvo što prvi put je ostvareno EPR-om.»

Mala vjerojatnost nesreće

Vjerojatnost teške nesreće je 1:10 milijuna, kažu proizvođači. Time je EPR deset puta sigurniji od najboljih reaktora današnjice. Drugi stručnjaci poput Wolfganga Lieberta s Tehničkog sveučilišta u Darmstadtu su skeptični: «Postoje izvjesna poboljšanja sigurnosne tehnologije. No, središnji problemi još uvijek nisu otklonjeni. Dođe li do taljenja, reći će: tu je prihvatni bazen koji će spriječiti oticanje izvan reaktora. Već i tu izjavu valja kritički provjeriti. Naime, takvo je što dokazano na količini od 100 kilograma. Kod nesreća su, međutim, u pitanju stotine tona. Što se ostalih sigurnosnih odlika reaktora na tlačnu vodu tiče, svi ostali nedostani postoje i dalje. Zakaže li reaktor, moglo bi doći do masivnog ispuštanja radioaktivnog materijala. Ni EPR u načelu ne može isključiti takvu mogućnost.»

U oplodnim reaktorima je budućnost

Dodatni problem je pitanje sirovina koje se ne nameće samo kod fosilnih izvora energije, nego i kod atomskog goriva, kaže Wolfgang Liebert: «Što nam se rijeđe pripovijeda jest činjenica da su i zalihe urana ograničene, kao što je to slučaj i s fosilnim energentima: ugljenom, naftom... To čovjeka navodi na potrebu za reaktorom koji će sâm od sebe proizvoditi nuklearno gorivo. To je cilj oplodnih reaktora. U njihovim mogućnostima leže izgledi za dugoročno korištenje atomske energije. Samo će proizvodnja takvih, brzih oplodnih reaktora omogućiti dugoročnu uporabu nuklearne enrgije.»

Šveđani riješili problem otpada

Uz oplodne reaktore zalihe urana bile bi dostatne stoljećima umjesto desetljećima. Problem je, međutim, što je njihova tehnologija još uvijek odveć riskantna, tvrde kritičari. Pođe li po zlu, oplodni bi reaktor mogao eksplodirati poput bombe, vele oni. Otvorenim ostaje i pitanje zbrinjavanja atomskog otpada koji zrači stotinama tisuća godina. Oko njegovog skladištenja u Njemačkoj se odavno lome koplja. U Švedskoj su, pak, mišljenja kako su pronašli rješenje. Švedska je kao prva država uopće donijela odluku o gradnji trajnog skladišta, kaže Claes Thegerström iz tvrtke za zbrinjavanje nuklearnog otpada SKB-a: «Uzet ćemo otpad iz dogorijelih elemenata te ga zapakovati u posebne posude – kanistre koje ćemo potom dobro i nepropusno zatvoriti. Te ćemo kanistre zatim uskladištiti duboko u podzemnim stijenama, u pećinama od granita. Oko 2012. mogli bi početi radovi na izgradnji našega trajnog odlagališta. Prve kanistre tamo bismo mogli pohraniti već 2017. Što bi se, međutim, na dulji rok moglo dogoditi s tim posudama? Gotovo ništa, kažu naši proračuni. Kanistri će tisućama godina ostati nedodirnuti. Ipak pretpostavljamo da će neki od njih biti oštećeni. No, čak bi i tada trajalo vrlo, vrlo dugo, dok bi tamo neki radionukleidi napustili posudu i preko podzemne vode dospjeli na Zemljinu površinu. Rizik izbijanja štetnog zračenja je krajnje malen.»

Nuklearke podijelile Njemačku

Jedno je u svakom slučaju jasno: U Njemačkoj se ponovo raspravlja o atomskoj energiji. Za jedne je ona i dalje riskantna i opasna. Drugi se, pak, žele zaštiti od klimatskih katastrofa i stoga se radije zalažu za nuklearne elektrane.