1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Relikvija iz Torina: Isusov smrtni pokrov ili obična krivotvorina?

U katedrali u Torinu od 1578. godine čuva se smrtni pokrov na kojem su vidljivi otisci muškog tijela. To je jedna od najpoznatijih relikvija, jer navodno je riječ o platnu u koje je bilo umotano mrtvo Isusovo tijelo.

default

Torinsko platno nakon restauracije

List "30 dana u crkvi i svijetu", koji se na nekoliko svjetskih jezika izdaje u Rimu, nedavno je na punih 16 stranica sažeo dosadašnje spoznaje o toj relikviji. Objavljen je i razgovor s profesoricom srednjovjekovne povijesti na Sveučilištu u Firenzi Annom Benvenuti, koja je izrazila "ljutnju" zbog, kako je rekla, "nekvalificiranih ocjena pokrova". Naime, metodom radioaktivnog ugljika C14 prije nekih 20 godina je utvrđeno da relikvija potječe iz srednjega vijeka. No, profesorica Benvenuti podsjeća da je ista metoda zbog nečistoće neslavno zakazala i kod utvrđivanja starosti jedne egipatske mumije u muzeju u Manchesteru.


Zato ona smatra da se i kod pokrova iz Torina postavlja pitanje, omogućuje li ta metoda stvarno precizno određivanje starosti platna. Jer, na njemu su svoje tragove mogle ostaviti razne bakterije i gljivice, što je pak moglo znatno utjecati na istraživanje provedeno 1988. godine. Tome u prilog govore i postojeće indicije da je taj komad platna prešao dugačak put: od Jeruzalema preko Urfe u Turskoj, Carigrada i Francuske pa sve do Italije.


"To nije srednjovjekovna krivotvorina"


Što se tiče tvrdnje da se radi o srednjovjekovnoj krivotvorini, profesorica Benvenuti ukazuje na to da su na pokrovu vidljivi tragovi koji nisu u skladu sa znanjem iz toga doba. Recimo, rimski način razapinjanja na križ. Sve srednjovjekovne slike prikazuju da je Isus na križ pribijen čavlima kroz dlanove, a ne, kao što je vidljivo na pokrovu, kroz ručne zglobove. A upravo je to metoda kojom su se koristili stari Rimljani, jer se na taj način tijelo moglo stabilnije pribiti na križ. Osim toga, na platnu su vidljive rane i tragovi krvi kakve niti jedan srednjovjekovni krivotvoritelj tadašnjim sredstvima ne bi mogao tako uvjerljivo prikazati.

Grabtuch von Turin

Detalj Torinskog platna


Nadalje, pokrov najvjerojatnije nije nastao u Europi, jer od 58 vrsta peluda koje su na njemu pronađene 30 ih potječe od biljaka koje ne rastu na starom kontinentu, ali zato su česte na Bliskom istoku. I sam način tkanja, prema riječima talijanske znanstvenice, govori u prilog tvrdnji kako je riječ o originalu. Uzorak "riblja kost" bio je uobičajen u 1. stoljeću na području tadašnje Mezopotamije i Sirije. I mnoga platna iz tog razdoblja pronađena u Izraelu imaju karakteristični šav poput onog na pokrovu.


Zakazale i najmodernije metode


Zanimanje znanstvenika za tu relikviju pobuđeno je prije nešto više od stotinu godina, kada su prve fotografije pokazale da se radi o otisku tijela koji izgleda poput negativa. Ono što je znanstveno utvrđeno jest da tijelo nije bilo oprano, a mrlje od krvi pokazuju da je ono u platno umotano oko dva i pol sata nakon smrti te da je ostalo umotano manje od 40 sati. Naime, na platnu širine 1,10 i duljine 4,36 metara nema ostataka koji bi ukazivali na raspadanje mrtvog tijela.


I talijanska znanstvenica Emanuela Marinelli smatra da je otisak na platnu i dalje "znanstveno teško objasniti". Jer, čak ni najmodernijim sredstvima i tehnikama nije se uspjelo stvoriti točnu kopiju pokrova. Sigurno je i to da se ne radi o slikarskom djelu jer nisu pronađeni nikakvi pigmenti. Sliku nije moguće uništiti ni vodom niti pomoću 20-ak raznih sredstava za čišćenje. Emanuela Marinelli također isključuje mogućnost da je obris nastao paljenjem platna, odnosno pritiskanjem užarenog predmeta na njega.


Dakle, ni najmodernijim metodama još uvijek nije moguće ući u trag tajni smrtnog pokrova iz Torina. I zato će brojni vjernici i ovih uskrsnih blagdana u katedrali u Torinu pokušati baciti pogled na platno za koje i dalje mogu vjerovati da je u njega bilo umotano Isusovo mrtvo tijelo.

ajg/ dpa

Odgovorni urednik: Anto Janković