1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Recept za omiljeno jelo Helmuta Kohla

Došao je na trpezu i pred Margaret Thatcher i Mihaela Gorbačova, dobio ga je i Ronald Reagan i Bill Clinton, po njemu su barem boli vilicom i Francois Mitterand i Felipe Gonzalez: Pfälzer Saumagen, omiljeno Kohlovo jelo.

Souvenirs aus Deutschland (Bildergalerie) (picture-alliance/dpa/O. Berg)

I bivši španjolski kralj Juan Carlos može samo gledati...

Baš kao što je preminuli bivši kancelar Helmut Kohl bio simbolom nove, ujedinjene Njemačke tako je i njegov ukus u hrani bio i više nego "njemački". A to, kako je poznato, nipošto ne mora biti kompliment.

Što vam prvo pada na pamet kao jelo u Njemačkoj? Naravno, kobasica. Ukratko rečeno, falački svinjski želudac - što je prijevod ovog jela kojeg će u pokrajini Falačkoj zvati Saumaache - i jest svojevrsna kobasica u XXXL formatu koja se ovdje jede (opet taj njemački stereotip) obično sa kiselim kupusom i krumpirima.

Slično kao i škotsko nacionalno jelo haggis, to je punjeni i potom kuhani želudac što u konačnici onda i ima oblik velike kobasice. Kod Škota je to doduše želudac ovce koji je punjen ovčjim iznutricama, u Kohlovom omiljenom jelu je to želudac svinje. Točnije, die Sau znači krmača, ali danas jedva da je netko baš toliki seksist. On nije punjen iznutricama, nego mesom, krumpirom i začinima, ali ako dopustite autoru njegov osobni stav - ishod je jedva nešto bolji od škotskog specijaliteta koji će provjereno otjerati svakog ne-Škota u najbližu pizzeriju.

Bildergalerie Kulinarisches Deutschland (DW/G. Birkenstock)

Škoti pune želudac ovce, u Falačkoj želudac krmače. Ishod u oba slučaja nije baš za svačiji ukus.

Recept za Falački želudac krmače:

Recepata zapravo ima gotovo koliko i tradicionalnih mesara u pokrajini Falačkoj, ali uglavnom se uzima nemasno meso koje je bilo u salamuri i nakon kuhanja se reže u veće kocke. Alternativa je da se pola mesa ostavi prijesno i takvo se stavlja u smjesu. U pravilu se stavlja i luk koji je ispržen na masti. Onda dolaze krumpiri (!) koji se također izrežu u kocke i lagano prokuhaju - neki krumpir radije melju u mašini. U svojevrsni de-luxe Saumagen se pored krumpira ili umjesto njih stavljaju kesteni, a njihov škrob služi da bi ta kobasica na koncu bila čvrsta.

Naravno, glavna stvar su i začini: nezaobilazni su sol i papar, timijan, lovor, majoran, piment (u kontinentalnoj Hrvatskoj će reći najgvirc) i muškatni oraščić. Dobro pomiješano se stavlja u svinjski želudac ili barem u crijevo velikog promjera (8 do 9 centimetara). Pred serviranje se Saumagen pusti da kuha na laganoj vatri bez vrenja jer bi inače mogao pući (to je katastrofa i neviđena sramota za tamošnju domaćicu). U nekim restoranima i obiteljima će debele odreske ove kobasice i prepeći na masti, a tu mast preliti po jelu.

Obično se servira uz krumpire pržene opet na masti i kiselim kupusom. Kod pića uz to jelo nije greška naručiti pivo - tako se to radi na zapadu i sjeveru Falačke, ali na vinorodnom jugu te pokrajine naravno da tu spada i suho bijelo vino poput tamošnjeg rizlinga.

Essen in Deutschland Rheinland-Pfalz Gefüllter Saumagen mit Kartoffelpüree (picture-alliance/dpa/Stockfood)

Što god očekivali, ovo jelo će svakako potvrditi sve vaše predrasude o njemačkoj kuhinji.

Nepravda prema njemačkoj kuhinji

I prema sastojcima ovog omiljenog jela bivšeg kancelara nije baš jasno, da li je to "narodsko" jelo koje se radilo od ostataka pri klanju koje se onda "nadopunilo" krumpirom ili je to vrhunac pri klanju jer se, kako drugi tvrde, treba koristiti samo najbolje meso, a i mnogi od tih začina su još donedavno bili luksuz za običnog falačkog seljaka.

U svakom slučaju, upravo je zahvaljujući bivšem kancelaru to jelo opet postalo popularno jer se doista često nalazilo na jelovniku prilikom državnih posjeta kancelaru Kohlu. No treba reći i da su stranci uglavnom prilično nepravedni prema Njemačkoj i njenoj kuhinji. Doduše i Nijemcima teško pada na pamet nešto pametnije kada im dođe gost ili partner iz inozemstva nego ga odvesti u lokalnu pivnicu, uvjereni da gost upravo to i želi (što je često i slučaj). Ali i u Njemačkoj se u posljednjih dvadesetak godina mnogo toga promijenilo - a donekle je i to zasluga Helmuta Kohla i prije svega njegove europske politike i prijateljstva sa Francuskom.

Kaže se kako "Nijemci jedu da bi radili, a Francuzi rade da bi (dobro) jeli". Europski duh Njemačke se na sreću proširio i na ovdašnju kuhinju i vjerojatno bi se začudili koliko je Nijemaca i u kuhinjama restorana u jednom Parizu koji su okićeni gastronomskim zvjezdicama. I to ne samo da bi tamo rezuckali mrkvicu, nema ih malo koji su i le patron, u Francuskoj šefovi kuhinja gotovo polubožanskih ovlasti.

Pfälzer Schlachtplatte mit Pfälzer Saumagen (picture-alliance/Bildagentur Huber)

Služiti se zapravo može i hladan, kao narezak. Ali "pravi" je kao toplo glavno jelo.

Vjeran sebi

Odličnih restorana ima i u Njemačkoj i daleko je od istine da se čitava današnja njemačka kuhinja još uvijek svodi na kobasicu - ili koljenicu, kupus i krumpir. Neki vrhunski njemački kuhari su čak i od Saumagena pokušali učiniti nešto pristojno, makar se može reći da je to okrunjeno uspjehom tek kad to onda zapravo više nema veze sa Saumagenom.

Naravno da su i političari poput Francoisa Mitteranda, nakon što im je Kohl u Njemačkoj ponudio njegov Saumagen, onda njemačkog kancelara u njihovoj domovini često gostili jelima vrhunskih kuhara da mu pokažu kako ima i boljih stvari od želuca krmače. Kako se čuje, Helmuta Kohla se nije moglo impresionirati takvim specijalitetima.

Uvijek se vraćao svom Saumagenu, a neki novinari koji su ga pratili tvrde i kako su njegovi ljudi iz pratnje imali i osobitu, veliku žlicu za bivšeg kancelara sa kojom je najradije jeo. Jer tu je onda bilo sve u XXXL formatu: kobasica, žlica, a u svakom slučaju je i Helmut Kohl bio uvjeren da i stasom (metar i 93 cm) i svojim djelom spada u taj red veličine.

Da li je to istina - ne znamo, autor vam tek prenosi ono što je čuo od dugogodišnjeg urednika bonske redakcije Stadtanzeigera iz Kölna. Fotografiranje je bilo u tom slučaju najstrože zabranjeno.