1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Razvoj ne smije štetiti okolini

Tko ne čuva i ne koristi prirodna blaga vrlo obazrivo i krajnje štedljivo, opravdavajući to neisplativošću takvih mjera, na kraju će biti kažnjen obratom koji izaziva višestruko veće troškove.

Klaus Töpfer

Klaus Töpfer

„Promjenom klime će broj i intenzitet ekstremnih klimatskih situacija postati još veći. Ne možemo reći da je neka određena meteorološka katastrofa izazvana promjenom klime, ali da razvoj ide u tom pravcu nije sporno. Pitajte samo kod osiguravajućih društava i vidjet ćete da se ne radi o nervoznim reakcijama eko-freakova, nego o sasvim realnim ekonomskim činjenicama.“ Tako je nekadašnji njemački ministar ekologije, a danas direktor ekološkog programa Ujedinjenih naroda sa sjedištem u Nairobiju, Klaus Töpfer sažeo ono što je svjetska javnost prije samo nekoliko dana u praksi vidjela na primjeru New Orleansa.

Ne samo ogromno razaranje izazvano vremenskom nepogodom, nego i potvrdu godinama starih upozorenja stručnjaka da će onaj tko ne pazi na prirodu, tko je ne čuva odnosno ne koristi njezina blaga krajnje štedljivo, opravdavajući to neisplativošću takvih mjera, na kraju biti kažnjen obratom koji izaziva višestruko veće troškove. Međunarodna ekološka konferencija na kojoj se u Berlinu o tome raspravlja je, međutim, zakazana daleko ranije, nitko nije mogao predvidjeti da će se odvijati u vrijeme predizborne kampanje u kojoj je glavna tema što brže otvaranje novih radnih mjesta bez obzira na moguće ekološke posljedice. No, radi se o pogrešnoj, kratkoročnoj računici, smatra političarka Marlehn Thieme: „Za nas Nijemce uvijek još zvuči pomalo odbojno, jedva spominjemo tu mogućnost opreznog razvoja, kao da nam je neugodno prikloniti se tom važnom cilju političkog djelovanja. Ali potreban nam je inovativni rast, jer ako se kod ‚vise‛ radi samo o količinskoj vrijednosti koja vodi u socijalno isključivanje i oštećivanje okoline, tada je rast besmislen...“

Töpfer zato predlaže: „Imamo pakt o stabilnosti i razvoju u kojem se mora poštivati granica zaduženosti od tri posto. Hajde da nešto slično napravimo i za ekologiju, da se onaj tko koristi svjetski ekološki kapital također obveže to činiti samo do izvjesne granice ili mora dokazati da je u njega opet ulagao, jer pretjeranim trošenjem stvara problem drugima.“