1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Ratni zločinci na malim ekranima

Posljednjih dana mediji u Srbiji su intervjuirali Veselina Šljivančanina i Biljanu Plavšić izbjegavajući tematiziranje zločina za koje su osuđeni. Time se ratni zločini medijski relativiziraju, a zločinci rehabilitiraju.

Puno žutila, malo dubine

Puno žutila, malo dubine

Nakon što je završena priča o jagodama i ruskim klasicima haškog optuženika Ratka Mladića, mediji u Srbiji pozabavili su se ratnim zločincima koji su se vratili u zemlju. Nakon odsluženja dvije trećine kazne na slobodu je pušten Veselin Šljivančanin, ratni zločinac osuđen na 10 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubojstva zarobljenika na Ovčari, 20. i 21. studenog 1991. godine.

Nakon puštanja na slobodu, Šljivančanin je najprije dao intervju za televiziju B92, a zatim je u nedelju, 17. srpnja dao i opsežan intervju dnevnom listu Politika. U pauzi, nekako baš 11. srpnja, na dan genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, na televiziji Happy, svojih sat vremena dobila je i ratna zločinka Biljana Plavšić, koja je također puštena nakon dvije trećine izdržane kazne jer je priznala krivicu za progon bosanskih Muslimana i Hrvata na političkim, rasnim i vjerskim osnovama.

Iz vremena kada je bila važan faktor - Biljana Plavšić s Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem (na sjednici parlamenta Republike Srpske 15.4.1995.)

Iz vremena kada je bila važan faktor - Biljana Plavšić s Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem (na sjednici parlamenta Republike Srpske 15.4.1995.)

Relativizacija zločina

Prema mišljenju suradnice sarajevskog tjednika Dani, novinarke Tamare Nikčević, pritom nije problem sama činjenica što se ratni zločinci pojavljuju u medijima, već prije svega način na koji se oni tretiraju. Takvim načinom rada novinari u stvari pomažu u relativizaciji zločina, smatra Nikčević: „Moguće je da netko smatra da tu ima i nekakvog ispravnog pristupa, u smislu da vi gledate iznutra šta su oni radili, što su bili i tko je 15 godina bio na čelu tih struktura. Ali ja nisam pristalica toga. Mislim da na taj način, kada stvari do kraja ogolimo, mi zapravo relativiziramo kako prošlost tako i zločine koje su počinili ljudi poput Šljivančanina i sličnih. S njima se razgovara kao da su se vratili s nekakvog odmora koji je trajao koliko je trajao i sad oni nama drže predavanje“, pojašnjava Nikčević.

"Naši“ i "njihovi“ zločinci

Tako je u intervjuu s Veselinom Šljivančaninom u Politici izbjegnuto spominjanje činjenice da je nekadašnji časnik JNA pravomoćno osuđen za ratni zločin. Umjesto toga je korištena riječ "optužen“. Prvo pitanje je bilo, kada danas razmišlja o zločinima na Ovčari i 1991. godini, bi li postupio isto kao prije dvadeset godina. Novinar je sebi dao za pravo i da kazne za egzekutore koji su ubili oko 200 ljudi na Ovčari nazove "visokima“. U svom odgovoru Šljivančanin je ponovio da je za Ovčaru saznao tek iz medija i rekao da mu je teško povjerovati da to netko može napraviti.

U Haagu - Veselin Šljivančanin (lijevo) i Mile Mrkšić

U Haagu - Veselin Šljivančanin (lijevo) i Mile Mrkšić

"Mi danas u raznim medijima slušamo te ljude koji su se vratili iz Haaga i imamo novinare koji samo klimaju glavom. Oni misle da je ekskluziva dobiti ratnog zločinca, a ne postaviti mu ni jedno jedino pitanje o odgovornosti. Uz to dolaze potpuno nepripremljeni na taj intervju. Ja se barem nadam da je to u pitanju, a ne koncept relativiranja i vraćanja u javnost ljudi koji su osuđeni za najgore ratne zločine kao da ništa nije bilo“, naglašava Nikčević. Ona kaže da joj je žao zbog takvog tretmana, te da joj je jednako tako žao što i u nekim bivšim jugoslavenskim republikama zločinci koji su odslužili kaznu bivaju dočekani na isti način. “I tu zapravo dođete u paradoksalnu situaciju da žrtva kopira krvinika. Onda se tu sve stvari potiru“, kaže Nikčević.

Vlasnik Medijske dokumentacije Ebart Vlastimir Ćurgus Kazimir smatra da je na prostoru bivše SFRJ tretman ljudi koji su optuženi ili osuđeni za ratne zločine, najblaže rečeno, upitan. "Postoje ’naši’ i ’njihovi’ zločinci i oni koji su s naše strane uvijek imaju poseban tretman, bez obzira radi li se o najtežim zločinima poput genocida ili o zločinima koji se temelje na zapovjednoj odgovornosti. To dvostruko mjerilo se primjenjuje svuda, i u Hrvatskoj i u BiH i na Kosovu. Svuda za 'naše' ljudi koji su optuženi za zločine prema drugima, postoji posebno razumijevanje pa i simpatija. Vi govorite o nekome tko je osuđen za nešto, a da uopće ne spominjete žrtvu, ne govorite o sudbini ljudi, koji su direktno ili indirektno stradali zbog tih zločinaca. Postalo je opće mjesto da se izbjegava govoriti što je povod za nečiju osudu i zatvorsku kaznu, što je povod podizanja optužnice. Živimo u vremenu gde je ta vrsta samozaborava postala dio političke korektnosti“, ističe Ćurgus Kazimir za Deutsche Welle.

Tadić u Ovčari - samo simbolika političkog vrha?

Tadić u Ovčari - samo simbolika političkog vrha?

Trivijalnosti umjesto činjenica

Tretman ratnih zločinaca u medijima nije puno drugačiji od tretmana osuđenih za gospodarski i druge vrste kriminala, naglašava Ćurguz Kazimir. Jedan od primjera za to je i pjevačica Ceca koja se stalno pojavljuje na naslovnim stranicama. "Tu je isto tako, nemate prave detalje zbog čega je ta osoba optužena, što je uradila. Krađa o kojoj se tu radi se vrlo rijetko spominje. Glavna tema je kada će joj biti stavljena narukvica i gdje, hoće li se udati i sl. Mediji su potpuno izgubili svaku moralnu orjentaciju i svaki razum. Potrebno bi bilo najprije informirati javnost zbog čega je ta osoba osuđena. Ali toga sada nema dovoljno, a ja se bojim da će te vrste odgovornosti medija ubuduće biti sve manje“, napominje Ćurguz Kazimir.

On dodaje da je odlazak Tadića na Ovčaru pozitivna simbolična gesta, ali da iza nje ne stoji odgovarajuća društvena svijest: "Može predsjednik republike voditi visoku i dobru politiku i susretati se s Josipovićem i ljudima iz regije, i dobro je da se u ime srpskog naroda izvini za zločine koje su naši sunarodnici učinili nekom drugom. Ali to je vrh. Čini mi se da se to radi zbog vanjskih faktora i pritisaka, a ne zbog unutarnjih. Unutar zemlje se na tom planu apsolutno ništa ne radi. Sada je u Srbiji važnije otkriti gde je sahranjen Draža Mihailović, nego što se desilo s desetinama tisuća ljudi koji su mučki ubijeni“, zaključio je Ćurgus Kazimir.

A o tome kako mediji u Srbiji prate suđenja i općenito izvještavaju o ratnim zločinima, znakovita je izjava Veselina Šljivančanina u intervjuu Politici. On je, između ostalog, rekao da bi taj list, kao i sve druge novine, trebali više pisati o presudama i onome što se čuje u sudnicama u Haagu, te o ljudima kojima se tamo sudi, a ne pitati ga s kim je igrao tenis, što je jeo, pio...

Autorica: Žarka Radoja, Beograd

Odg. ur.: Z. Arbutina

Preporuka uredništva