1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Sport

Rat i igre

Paraolimpijske igre u Sočiju završavaju na dan kad se opasno zaoštrava kriza na Krimu. Čitave igre zapravo su i podsjetnik kako je sve više sportaša koji su svoju invalidnost stekli u ratnom okršaju.

Poziv Valerija Suskeviča, predsjednika ukrajinskog paraolimpijskog odbora su obilježile čitave ovogodišnje igre u Sočiju: "Paralimpijske igre i rat su nespojivi. Ja ne želim niti jednog sportaša koji je svoju invalidnost stekao u ratu. To su ozlijede koje nitko ne treba." Zato je i momčad Ukrajine prosvjedovala protiv ruske intervencije u njihovoj domovini sportskim uspjesima, a medalje su posvetili miru.

Ove nedjelje (16.3.) završavaju Zimske paraolimpijske igre u Sočiju i one se mogu proglasiti uspjehom, sportski i organizaciono. To su bile manje bučne igre nego one 2010. u Vancouveru i tek mnogo tiše nego one u Londonu 2012. Ali su ipak bile dovoljno glasne i kad je trebalo nešto reći o krizi na Krimu ili o ljudskim pravima u Rusiji. Paraolimpijski komitet ima dovoljno razloga za inventuru tog pokreta.

Ujedinjeni narodi su još 2006. pozvali na ravnopravnost i jednakost invalidnih osoba. Riječ je o zajedništvu, a ne o isticanju razlika. Većina paraolimpijaca su izbačeni iz svoje svakodnevnice bolestima ili nesrećom, paralizom ili amputacijom. Neki su i rođeni s nekim tjelesnim nedostatkom, ali ih je i sve više koji su svoju invalidnost stekli na bojnom polju.

Sve više veterana

Od osamdeset sportaša iz Sjedinjenih Američkih Država u Sočiju, njih šesnaest su ratni veterani iz Iraka ili Afganistana. 2010. u Vancouveru ih je bilo još samo pet. Na otvorenju igara je američku zastavu nosio Jonathan Lujan, bivši američki marinac. Teško je ranjen u misiji u Kuvajtu i od onda mu je donji dio tijela nepokretan. Taj trenutak je Lujanu ostao trajno u sjećanju: "Naša zastava je uvijek imala duboko značenje za mene", piše na internetskoj stranici američke momčadi. Njegov djed je služio u Drugom svjetskom ratu, njegov ujak je bio u Vijetnamu, otac mu je bio policajac.

Nikko Landeros

Slavlje američkog hokejaša nakon pobjede protiv Rusije

Zapravo je i njemački neurolog Ludwig Guttmann 1948. organizirao prvo sportsko natjecanje osoba koji su ostali invalidi u Drugom svjetskom ratu. I na finalnom hokejaškom susretu američke i ruske momčadi bilo je ratnih invalida na obje strane jer je i među Rusima bilo veterana rata u Čečeniji. I Velika Britanija potiče svoje vojnike na sudjelovanje u sportskim programima, baš kao i Kanada ili Izrael.

Ali u tome su najdalje odmakle Sjedinjene Američke Države. Tamo je gotovo 17 tisuća sportaša koji su svoju invalidnost stekli na nekom od bojišta gdje su se borili za svoju domovinu i uskoro će dvadeset posto paraolimpijskih sportaša dolaziti iz nekih programa za zbrinjavanje veterana. Tu mrežu podržavaju i humanitarne organizacije i tamošnje ministarstvo obrane, a sudjelovanje se potiče reklamama, posebnim časopisima i godišnjim natjecanjem, takozvanim Warriors Games (Igrama ratnika) koje se održavaju u Colorado Springsu.

Sport je dobar za bivše ratnike

Specijalni medicinski zrakoplov Bundeswehra

I njemački vojnici povrijeđeni u Afganistanu sve više koriste sport kao terapiju

Njemačkom čelniku paraolimpijskog komiteta Karlu Quadeu je draže da i taj oblik sporta ostane u mirnodopskim okvirima. Jer, već zbog svoje prošlosti u ovoj zemlji nije raširen herojski kult oko njenih bivših vojnika i to se veoma sporo mijenja. Ipak, Njemačka sportska udruga invalida (Deutsche Behindertesportverband DBS) surađuje s njemačkim Bundeswehrom i u vojnoj sportskoj školi kod Münstera i takvi sportaši mogu dobiti vrhunski tretman i sportski trening. U Sočiju je od toga već profitirao slijepi biatlonac Willi Brem.

Jer i za Karla Quadea je suradnja s njemačkom vojskom znak sve veće profesionalizacije. U toj vojnoj sportskoj školi su aktivni i mnogi veterani koji pate od posttraumatskog stresnog sindroma i za svakog od njih je prilagođen individualni program. Većina sudionika smatraju sport dijelom svoje terapije, ali nekima od njih to nije dovoljno. Oni žele na sportski vrh i takvih je također sve više. Tako se i njemački veterani iz Afganistana Maik Mutschke i Tim Focken već uvelike pripremaju za paraolimpijske igre u Riju 2016. i svakako se žele vratiti s nekom medaljom.

Preporuka uredništva