1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Rat, bijeg, Espelkamp

Espelkamp je njemački gradić koji su nakon Drugog svjetskog rata osnovale njemačke izbjeglice iz istočne Europe. Ali, kako su tamo danas prihvaćene nove izbjeglice - muslimani?

Saad iz Sirije

Saad iz Sirije

Saad je pobjegao iz Sirije - zbog rata. Od učenika je vrlo brzo postao učitelj. U Damasku je Saad bio student informatike. U izbjegličkom domu u gradiću Espelkampu on dobrovoljno drži nastavu na njemačkom za druge sirijske izbjeglice. Saad već vrlo dobro govori njemački jezik. Njegovi prijatelji, međutim, imaju još problema s jezikom: "Što znači centar?", pita Saad razred. Duga šutnja i razmišljanje da bi na koncu odgovor ipak dao Saad: "Središte grada."

Nastava njemačkog se odvija u prostorijama organizacije za socijalnu skrb Diakonisches Werk. Saad i njegovi prijatelji još ne smiju slušati službenu integracijsku nastavu koju organizira država zato što još nisu dobili status azilanta. U takvoj situaciji se nalaze mnoge izbjeglice ovdje. Bez dobrovoljnjih inicijativa, bez pomoći crkava i organizacija za samopomoć bi stanje bilo dramatično, a dosada bi bila još nepodnošljivija.

Ipak se Saad u izbjegličkom gradu Espelkampu osjeća sigurno. "Stanovnici Espelkampa su jako ljubazni prema nama", kaže on sa širokim osmijehom. Drugi se slažu s njegovim mišljenjem. No, za Saada je također jasno: "Želio bih rado živjeti i studirati u jednom većem gradu. Možda u Bielefeldu."

Ne baš centar svijeta

Espelkamp centar

Glavna ulica u Espelkampu - ulica Breslauer

Berlin 330 kilometara, Moskva 1.800 kilometara, Tokio 11.700 kilometara, Sydney 16.000 kilometara. Tko šeće ulicom Breslauer, u svakom slučaju će proći i pored te čelične konstrukcije na kojoj se mogu pročitati ti podaci i na čijem se vrhu nalazi čelični globus. Pritom Espelkamp u pokrajini Sjevernom Porajnju i Vestfaliji nije baš centar svijeta: oko 25.000 stanovnika, osrednje jaka industrija, tu svoje sjedište ima i jedan poznati proizvođač automata za igre na sreću, supermarketi se nalaze na rubu grada.

Kao lijep se ne može opisati taj gradić koji je, prema planovima nacista, trebao postati lokacija za tvornice streljiva i koji je nakon Drugog svjetskog rata trebao biti sravnjen sa zemljom. Ali onda su nakon rata u tamošnje barake uselile njemačke izbjeglice iz Istočne Pruske i Šlezije i osnovali novi Espelkamp. Nakon njih su uslijedili prvi gastarbajteri, a početkom 1990-ih godina su u grad stigli migranti iz Rusije s njemačkim korijenima. "Espelkamp je kod mnogih tih iseljenika bio poznatiji nego Berlin", kaže gradonačelnik Heinrich Vieker (CDU). Na ulici Breslauer se sada može vidjeti najnoviju generaciju izbjeglica. Ovaj put su to ljudi iz Sirije, Afganistana ili Eritreje. Užurbano i nesigurno se kreću ulicom. Mnogi od oko 500 izbjeglica koji su tu stigli od prošle godine ne znaju hoće li moći ostati u Njemačkoj.

Ruski Nijemci u izbjegličkom smještaju u Espelkampu

1990-ih godina su u Espelkamp stigli brojni iseljenici njemačkih korijena iz Rusije

Mučna nesigurnost

"Ta neizvjesnost po pitanju izbjegličkog statusa je za mnoge jednostavno mučna", kaže gradonačelnik Vieker. "Jednostavno nismo bili pripremljeni na te masovne migracije", priznaje taj lokalni političar. "Morali smo improvizirati."

U kratkom vremenu se jednu školu pretvorilo u izbjeglički smještaj, kao što su se na raspolaganje stavili i prazni stanovi. Dva kontejnerska naselja, uredno opremljena modernim perilicama za rublje, danas su smještaj za izbjeglice. No za Viekera je prije svega važno da se izbjeglice smjeste decentralizirano, "kako se ne bi stvorila geta".

Claudia Armuth iz organizacije Diakonisches Werk opušteno gleda na to. Ona u Espelkampu već desetljećima radi s ljudima koji tu dolaze kao migranti i kaže da aktualno migracijsko kretanje i nije tako strašno. U slučaju migranata njemačkih korijena s područja Sovjetskog Saveza se radilo o sasvim drugim dimenzijama, kaže Armuth i dodaje: "Espelkamp se tako nečega već odavno više ne plaši. Mi smo dobro organizirani."

Nacističkih grafita je također bilo

Ipak je na početku i u tom izbjegličkom gradiću zabilježen otpor protiv pridošlica. Nepoznate osobe su na zgrade u izbjegličkim smještajima nacrtale kukaste križeve, a preko ograde jednog mosta je visio transparent na kojemu se jasno poručilo da azilanti nisu poželjni.

Socijalni radnik Anton Schick iz centra za mlade "Real Life" (stvarni život) na to kaže: "Većinu otpora protiv tražitelja azila, prema mojim promatranjima, ne pružaju 'Bio-Nijemci' ('pravi Nijemci, op.red.), već mladi s migracijskom ili rusko-njemačkom pozadinom."

No, sve u svemu je prihvat izbjeglica tom izbjegličkom gradu dobro pošao za rukom. Gradonačelnik Vieker to objašnjava ovako: "Pa i mi smo bježali. Mi smo to isto doživjeli. Stoga imamo poseban senzibilitet kako da se odnosimo s izbjegličkom situacijom."

Islamska zajednica kao moralni oslonac

Većina migranata su muslimani. U skromnom uredu i džamiji turske islamske zajednice DiTiB pronalaze oslonac, žive svoju vjeru i razgovaraju o svojim brigama. Ta zajednica postoji od 1977. godine kada su je osnovali migranti iz Turske. Na molitvu petkom dođe i do 500 vjernika. Izbjeglice su dobrodošle.

Abdalah, 13 godina

Abdalahova najveća želja je da i njegovi roditelji dođu u Njemačku

I Abdalah Alalousi je sa svojim bratom došao na molitvu. Abdalah ima 13 godina i došao je iz istočne Sirije u Njemačku bez pratnje roditelja. Najveća želja tog dječaka je da se ponovno sretne sa svojim roditeljima. "Želim da moji roditelji dođu u Njemačku", kaže on na njemačkom i dodaje da bi on rado ostao ovdje, jer ni u kojem slučaju ne želi nazad u domovinu gdje bjesni rat. "Ali moji roditelji nemaju papire za putovanje", žali se Abdalah.

Čekanje, neizvjesnost, dosada - gradonačelnik Vieker poznaje te probleme. Ali većinu briga mu zadaje nedovoljna kvalifikacija mnogih izbjeglica. "Jednostavno nemamo dovoljno ponuda za posao ovdje." Međutim, i taj problem će riješiti taj izbjeglički grad. Jer, ako ne taj gradić, tko onda?!

Preporuka uredništva