1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Rasizam u svakodnevici

Političari često tvrde da u Njemačkoj rasizmu nema mjesta. Postoj mnoge inicijative koje bi trebale pokazati da je ovo društvo otvoreno za sve. No neki slučajevi dokazuju suprotno.

Simbol rasizam

Simbol rasizam

Nakon serije ubojstava desno ekstremne organizacije NSU nad strancima u Njemačkoj povela se intenzivna društvena rasprava o tomu koliko je zapravo rasizam i netrpeljivost prema strancima dio svakodnevice ili samo tek iznimka. U raspravu su se uključili mnogi društveni čimbenici ali na kraju o tomu da li ima rasizma ili ne najbolje na vlastitoj koži osjećaju oni koji svaki dan žive s činjenicom da su ili drugačijeg porijekla ili drugačije boje kože. Hamado Dipama iz Gradskog vijeća stranaca u Münchenu je na vlastitom primjeru dokazao rasizam u svakodnevici. Hamado Dipama je izabrani član Vijeća stranaca u Münchenu, glasnogovornik Bavarskog saveza za izbjeglice, zamjenik predsjednika radne grupe Vijeća stranaca, useljenika i integracije u Bavarskoj i poslanik u Njemačkom savezu za doseljenike i integraciju. U Njemačku je došao 2002. kao politička izbjeglica iz Burkine Faso.

On u razgovoru za Deutsche Welle opisuje svoj "eksperiment".

DW: Vi ste proveli svojevrsno testiranje rasizma u noćnom životu Münchena – što ste iz toga saznali?

Hamado Dipama

Hamado Dipama

Hamado Dipama: Rezultat je bio vrlo šokantan. Bilo nam je jasno da Afrikanci i Turci ne mogu ući u sve klubove, ali nismo mogli ni zamisliti da je takvih klubova do 80 posto, i zato je to pravi šok.

DW: Vi ste organizirali nekoliko različitih grupa, i pokušali ući u 25 klubova i diskoteka?

Tijekom dvije večeri posjetili smo 25 klubova i diskoteka u Münchenu. Stajali smo razdvojeni u istom redu. Prvo nas dvojica iz Afrike, zatim dvojica sudionika testa iz Turske i na kraju oni iz Njemačke i drugih zapadnih zemalja. Afrikancima i Turcima je dozvoljen ulaz i to nakon dugotrajne rasprave u samo pet od dvadeset i pet klubova, a Evropljani su ušli u svih 25.

Kako vi tumačite taj rezultat?

To jednostavno znači da je rasizam vrlo veliki problem ovdje u Njemačkoj, odnosno u Europi. I da on utječe na mnoge, naročito što se izlazaka tiče. Ljudi koji su pred vrata došli u isto vrijeme kao i mi i vidjeli da je pojedincima zabranjen ulaz iz rasističkih razloga, jednostavno zatvaraju oči. To pokazuje da oni to toleriraju, čak i od toga imaju koristi jer oni ulaze a mi ne. Rasizam se provodi preko politike vlasnika klubova, jer se tamo borbi protiv rasizma ne pridaje prevelika pozornost.

Ali izbacivači vam nisu rekli da vas ne puštaju zato što ste Afrikanac?

Nisu ništa rekli, ali to se više i ne smije. Ranije je bilo slučajeva da su ljudima otvoreno rekli: “Dovoljno je crnaca unutra”. Došlo je do sukoba i oni su promijenili strategiju, sada više ne nastupaju otvoreno.

Vi ste član Vijeća stranaca u Münchenu, i u njegovo ime ste razgovarali i sa Savezom organizatora kulturnih dešavanja, u koji su učlanjeni i pojedini klubovi. Kako je taj Savez reagirao na vaš eksperiment?

Bio je to težak razgovor. U stvari, ja sam mislio da će ozbiljno shvatiti ove probleme i da će s nama razgovarati o mjerama koje ćemo poduzeti kako bismo se protiv toga borili. Nažalost, bilo im je važnije da se opravdaju. Oni čak sebe vide kao žrtve, ali za mene su oni počinitelji, koji se predstavljaju kao žrtve.

Kako to objašnjavate?

To je mehanizam obrane. Nisu spremni priznati da je rasizam pravi problem. Jedan član Saveza, koji je i sam vlasnik kluba, rekao je: „To je jedan normalan fenomen u noćnom životu.“ Ljudi ne mogu ući u klub zbog svoje boje kože, i on kaže: „To je normalan fenomen“. To sve govori. Oni točno znaju da to nije normalno, potpuno su svjesni da je to rasistički. Ali to ne žele priznati, jer nisu spremni riješiti taj problem.

Mislite li da je rasizam u Njemačkoj tabu-tema?

Zbog toga smo i proveli ovu akciju. Nismo htjeli započinjati svađu s vlasnicima klubova, nego smo htjeli pokazati kako je rasizam u Njemačkoj veliki problem. Rasizam nije samo na rubu društva, već je rasprostranjen i u njegovom središtu. Afrikanci doživljavaju rasizam s raznih strana, na poslu ili na ulici. To se stalno događa, a ipak niko to ne shvaća ozbiljno. Rasizam se poriče, on je tabu. Čak se i ta riječ izbjegava. U mnogim slučajevima je u pitanju rasizam, ali se umjesto toga govori o diskriminaciji, ili desničarskom ekstremizmu. Lakše da se govori o desničarskom ekstremizmu, jer on je na rubu društva, a ne u njegovom središtu. Sve u stilu: Ne radi se o većini, nego o „par budala“, koje tako misle ali „mi, većina, nemamo veze sa tim“. Lakše je pričati i o diskriminaciji, jer diskriminacija može pogoditi svakog. Ima diskriminacije među Nijemcima, u određenoj mjeri, prema ženama, i to važi i za druga društva. Odnosno, nema jasnih uloga počinioca i žrtve, i onda nema ni osjećaja krivnje.

Vi ste pisali vlasnicima klubova, zatražili da prestanu s takvom politikom prema strancima, i niste isključili ni mogućnost tužbe, što je sljedeći korak?

Plakat protiv rasizma

Akcije protiv rasizma postoje ali...

Tužba još uvijek nije moguća. I to pokazuje da zakonodavci rasizam ne shvaćaju ozbiljno, iako su se kod Ujedinjenih naroda obvezali na borbu protiv rasizma. Ako je netko diskriminiran zbog boje kože, ne može direktno podići tužbu, već najprije mora potražiti izvansudska nagodba. Tek kada nema dogovora, možemo na sud. Sa svojom odvjetnicom sam pisao desetini klubova. Do isteka roka, odgovorilo mi je samo pet, s njima se mogu nagoditi, ostalima moramo pisati ponovo.

Kako reagirali vlasnici klubova?

Većina njih je jednostavno rekla: „Ne možete mi predbaciti rasizam, za mene rade ljudi iz Turske, Grčke, iz Italije.“ Za njih su, kada se govori o rasizmu, problem su samo Nijemci i oni koji nisu Nijemci. Uopće ne razumiju što znači rasizam. Samo zato što imam zaposlene iz Italije, Francuske, Irana ili Afrike, da li to znači da sam imun na rasizam? Dakle, jedan Iranac ne može biti rasist? Svi oni pišu da ih ne možemo optužiti za rasizam, iako su možda da li rasistička uputstva svojim izbacivačima, ili ti izbacivači donose rasističke odluke, ali ne žele priznati da je to tako.