1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Rane koje ne zacjeljuju

Dok traju vojni sukobi u istočnoj Ukrajini, ostaje uništeno područje s traumatiziranim stanovništvom. Njima prijeti sudbina svih drugih područja zahvaćenih sukobima.

Spaljeni stanovi stambene zgrade iz socijalističkih vremena, izrešetani tenkovi, stare žene u pregačama između ruševina, muškarci na štakama, djeca traumatizirana od rata.

Ove slike su vrlo uvjerljive: nisu samo područja Luganska i Donjecka u istočnoj Ukrajini opisana na ovakav način. U postsovjetskom prostoru postoje četiri područja u kojima su ratovi za odcjepljenje nanijeli takva razaranja - Transnistrija koja pripada Moldaviji, regije Abhazija i Južna Osetija u Gruziji kao i regija Nagorno-Karabakh, oko koje su se sporile Armenija i Azerbejdžan.

Ako bi se primirje u istočnoj Ukrajini održalo ili ako bi borbe jenjale do zime, regiji bi prijetila sudbina poput one koja je zadesila mnoge druge regije zahvaćene sukobima. Mogle bi se pretvoriti u "zamrznuti sukob". Doduše "zamrznuto" baš i ne opisuje situaciju ispravno. Više bi pristajalo govoriti o rani koja se ne može zacijeliti i i koja prijeti zahvatiti zdravo tkivo.

Nacionalizam je ubrzao raspad Sovjetskog saveza

Baš kao i u istočnoj Ukrajini uzroci još četiriju sukoba leže u sukobu oko jezika i podjeli moći između etničke većine i manjina. Ovi sukobi rasplamsali su se na prijelazu u 20. stoljeća putem sve većeg nacionalizma i kroz odnos Moskve s narodima i etničkim skupinama po principu "zavadi pa vladaj".

Kada je sovjetsko vodstvo krajem osamdesetih godina "olabavilo", za vođe prosvjednih pokreta u sovjetskim republikama došli su najčešće nacionalno osviješteni intelektualci. Oni nisu zagovarali samo odvajanje od Moskve. Oni su ujedno i doprinosili da sporenja prerastu u otvorene vojne sukobe. Tako se prvom gruzijskom predsjedniku piscu Swiadu Gamsachurdiju pripisuje parola"Gruzija Gruzijcima", i to u jednoj zemlji u kojoj pored Abhazaca i južnih Oseta postoje i mnoge druge manjine.

Gruzija i Abhazija

Gruzija i Abhazija

Moskva je igrala igra važnu ulogu u svim tim sukobima. Početkom devedesetih godina nijedna druga država nije se angažirala sa svojim snagama na licu mjesta za rješavanje ratova u Moldaviji, Gruziji i Nagorno-Karabakhu. Primjerice, kada su gruzijske snage sigurnosti u ljeto 1992. godine umarširale u Abhaziju na Crnom moru ruska je vojska praktički s plaža evakuirala turiste a mnogim je Gruzijcima također pomogla da napuste ratnu zonu.

Ipak, na kraju u svim sukobljenim područjima koja su osvojena, i koja su se borila za odcjepljenje, takvo stanje dijelom potječe od podrške ruskih snaga pobunjenicima. A Rusija se ipak kao i sada u ukrajinskoj krizi ne tretira kao strana u sukobu već kao posrednik.

Oko rješenja sukoba već godinama se trude mnogi. Ali u svim zonama sukoba nakon mirnih poslijeratnih perioda i pojedinačnih napredaka u pregovorima uslijedio je novi rast napetosti.

Primjerice u sukobu u Nagorno-Karabakhu još i danas stoje borbene snage naoružane do zuba suprostavljene jedne drugima. Početkom kolovoza tamo je došlo do najtežih incidenata od primirja 1994. godine. A tu nije stvar samo u nedostatku želje vodstva Armenaca i Azerbejdžanaca da prevladaju takvo stanje. Sukobom se u konačnici pravdaju i autokratska vodstva vlada u svojim vlastitim zemljama.

Primirje u Ukrajini, do kada?

Primirje u Ukrajini, do kada?

I međunarodni pregovarači u pregovorima duljim od 20 godina nisu postigli promjene. "Minsk skupina" OESS-a u u kojoj su Rusija, SAD i Francuska izgubila je mnogo povjerenja, i zbog toga što njihov rad nije dalekosežno transparentan. Osim toga Rusija kao vojna zaštitna sila Armenije i dobavljač oružja Azerbejdžanaca stalno iznova podgrijava napetosti.

Nemoćna mirovna misija i u Gruziji

Koliko bespomoćne mogu biti mirovne misije pokazalo se i u Gruziji. Iako su promatrači UN-a i OESS-a i u izvještajima prije 2008. godine opisali pojačane aktivnosti pobunjenika i gruzijskih snaga ministarstva unutarnjih poslova oko sukobljenih područja Abhazije i južne Osetije. Registrirali su i alarmantno veliki broj incidenata. Unatoč svim diplomatskim naporima nije se uspjelo spriječiti rat između Gruzije i Rusije u ljeto 2008. godine. Baš kao i na Krimu i u istočnoj Ukrajini već devedesetih godina u Gruziji su se borili neregularni vojnici i snage. Postoje naznake da su neki djelovali barem uz podršku Rusije.

U kolovozu 2012. predsjednik Rusije Vadmir Putin je osobno priznao da je Rusija obučavala pobunjeike u južnoj Osetiji za vojnu intervenciju protib Gruzije i da su se oni 2008. godine "vrlo hrabro" . borili protiv Gruzijaca. Rusija time nije samo prekršila mirovni sporazum. Pobunjenici južne Osetije su doprinijeli rastu napetosti a time i izbijanju rata.

Heidi Tagliavini

Heidi Tagliavini

Ruska vojska je 2008. godine umarširala s ciljem zaštite vlastitih mirovnih snaga u južnu Osetiju te je tako zaustavila tamošnje pobjednosno napredovanje gruzijske vojske. Osim toga ruske vojsne akcije u Gruziji su otišle mnogo dalje od "razumnih mjera obrane", utvrdila je međunarodna komisija istražitelja pod vodstvom švicarske diplomatkinje Heidi Tagliavini.

Ona je predvodila komisiju istražitelja vezano za rat 2008. godine, koju je inicirao ministar vanjskih poslova Steinmeier. Od tog doba Tagliavini je u Ukrajini za OESS. I ona je bila svjesna svega kada je u Minsku u ime OESS-a isposlovala aktualno primirje za istočnu Ukrajinu. Ali teško da će OESS moći spriječiti da regije Donjeck i Luhansk dožive sličnu sudbinu kao i druga područja zahvaćena sukobom.

Kao posljedice izolacije te su regije osiromašene i spriječene u razvoju. Novac iz Moskve dolazio je u Transnistriju, Abhaziju i južnu Osetiju ali galopirajuća korupcija dovela je do toga da je veliki dio tog novca nestao.

Preporuka uredništva