1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Radionica popluna – nevjerojatno mjesto u središtu Zagreba

U Ilici nedaleko Britanskog trga stoji zahrđala ploča iznad trgovine koja, čini se, već čitavu vječnost stoji zamrznuta u vremenu. U izlogu jedan poplun i dva jastuka. 'Radionica popluna', nekim čudom, još uvijek radi.

Ne znamo je li itko proveo anketu koliko naši suvremenici provedu vremena razmišljajući o poplunima, ali nasumično zaključujemo: malo do ništa. Pokrivala za tijelo nekada su bila statusni simbol, susjedi bi ih jutrima iznosili na ograde balkona i terasa kako bi ih provjetrili od protekle noći. No, oni su istodobno time na neki način i demonstrirali i luksuz pod kojim spavaju. Perje, pamuk, guska, patka, kokoš…ima se, može se... Ali danas? Danas je poanta otići do prvog shopping centra i riješiti taj dosadni detalj svakodnevice u roku petnaestak minuta i dopremiti kući funkcionalni komad sintetike. Povijest radi protiv Alenke Antonić-Soban, ali žena se ne da. Već desetljećima radi i popravlja poplone, njezina je radionica preživjela dva rata, tako i izgleda, a na koncepciji izloga ne bi joj pozavidjeli niti na Kubi. Tko bi rekao, ali Alenka još uvijek više-manje uredno prima narudžbe.

Najveća konkurencija - sintetika

Alenka Antonić-Soban handgefertigte Bettware in Zagreb, Kroatien

Alenka Antonić-Soban

„Mušterije su mi uglavnom starije gospođe iz kvarta, mada u zadnje vrijeme dolazi sve više mladih ljudi koji su se osvijestili i ne žele spavati u sintetici. Bude i onih koji imaju staru kvalitetnu posteljinu i žele je sačuvati. Ja radim isključivo s prirodnim materijalima, to je pahuljica – nafinija vrsta perja, vuna tj. pamuk. Radim i u svim mjerama, što je posebno pogodno za ljude koji kupe vani posteljinu s drukčijim mjerama i žele za nju poplun“, kaže Alenka, po struci ekonomistica, ali već nekoliko desetljeća u „poplunskom biznisu“.

Njezina radionica i trgovina postoji još od 1936., prvi su vlasnici bili Židovi, prošla je sve moguće sustave i režime, reći će posljednja hrvatska poplunašica, a njena ju je majka preuzela 1978. Poslovali su, veli, prilično dobro do prije 6,7 godina kada je tekstilna industrija u Hrvatskoj doživjela potpuni kolaps, a u shopping centre nahrupila jeftina sintetika.

„Tekstilna industrija u Hrvatskoj je uništena. Teško mi je naći materijale. Više se ne može pratiti podrijetlo robe, a morate inzistirati na kvaliteti. Recimo, tamo gdje je sada galerija Lauba, nekada je bio Tekstilni kombinat Zagreb. Imali su odlična postrojenja, kupovali pamuk iz Egipta, sami radili materijale. A onda je neki pametnjaković pomislio da zašto bi oni to radili kad mogu uvoziti gotove materijale i samo ih šivati. Tu je jako pala kvaliteta“, daje mi Alenka ekspresni rezime nestanka domaćeg tekstila što joj je praktički izbrisalo bilo kakvu suvislu poslovnu perspektivu.

Radionica popluna Zagreb

Unutrašnjost trgovine i radionice gdje s mušterijama Alenka popije i po koju kavicu

Drugu komponentu kvalitetnog popluna – punjenje – uništila je sintetika. Priča mi kako su nekada Makedonci trgovali kvalitetnim pamukom po Hrvatskoj, no pomela ih je jeftinija alternativa. No, istini za volju, kome je u 21. stoljeću stalo pokrivati se teškim poplunima od perja ili vate? Alenka me uvjerava: Ima ih. I sve ih je više.

Mušterije joj ljube ruke

„U modu se vraća perje. Nakon svih tih umjetnih materijala, ljudi ponovno žele prirodne jastuke i poplune. Treba, doduše, izdvojiti nešto više novaca. Popluni od pahuljica idu i do 1400 kuna. Jastuci 800. Tradicijski, Dalmatinci i Ličani ne vole perje, preferiraju pamuk“, instruira me Alenka koja se unatoč trendovima žali da joj je prošla godina bila najgora koju pamti.

Posljednja zagrebačka „poplun-maherica“ vodi pravu antropološku bitku sa shopping centrima. Zanat protiv konfekcije, kome je dosuđena budućnost? „Sva obrtnička trgovina u središtu grada trpi. Ne možete konkurirati cijenama shopping centara. Pogotovo ako ljudi ne misle o kvaliteti. Ja se u takvim centrima jednostavno izgubim, nemam zraka, nitko me ne „šljivi“. Naprotiv, kad meni dođu stare mušterije, sjednu se, razgovaramo. Nekad im poplune donesem kući i popijemo kavu“, nastavlja Alenka i priznaje da nitko neće naslijediti njen posao. „Nije mi to ni bitno. Nisam niti ja mislila da ću ovo raditi, a ne znam da li imam živaca učiti ovome svoju djecu. Danas je sve obezvrijeđeno, svaka vrsta zanatskog posla. Sve je ispod cijene. Srećem gomilu mlađih ljudi koji više ništa ne znaju raditi. Napraviti policu, „pošpricati“ vinograd, crtati...“, priča naša poplunašica i uči nas novim spavaćim trendovima. Naime, traže se sve manji jastuci i sve veći i lakši popluni. Prohujala su vremena kada nije bilo grijanja po spavaćim sobama i ljudima je trebalo kila i pol perja ne bi li se zagrijali. Danas se u poplune stavlja upola manje. „Brifira“ nas i o posljednjem kriku jastučne mode – jastuci s heljdinim ljuskicama. Navodno se formiraju točno prema obliku glave spavača. Naravno, i savršenstvo ima svoju cijenu – heljdini jastuci podosta šuškaju.

Poplun

Ručno izrađene poplune u Zagrebu otkrivaju Talijani i Amerikanci

Alenkina trgovina i ujedno radionica, izgleda socijalistički otužno, ali to, čini se, ponajmanje smeta klijentelu. Nedavno su joj došle mušterije iz Italije i SAD-a, na privremenom boravku u Zagrebu i nisu se mogle nadiviti mogućnosti da će im netko napraviti poplun po mjeri. „Doslovce su mi poljubili ruke. Rekli su da to vani više nitko živ ne radi“, kaže egzotična obrtnica koja će još neko vrijeme oživljavati zagrebačke poplune. A nakon toga – „snalazite se sami!“.