1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Rade da bi mogli ići u školu

U Boliviji mnogo djece mora raditi kako bi pomogli svojim obiteljima. Za to vrijeme naravno ne mogu pohađati školu. Pa ipak, stručnjaci navode kako dječji rad ne treba automatski osuđivati.

Djeca idu u školu – barem bi teoretski to svako dijete trebalo. No, u praksi to u određenim zemljama izgleda drugačije. Tamo mnogo djece ili uopće ne pohađa nastavu ili tek rijetko. Umjesto toga, ona rade u tvornicama, pomažu obrađivati zemlju ili pak na neki drugi način pokušavaju pridonijeti zaradi svoje obitelji.

Međunarodna organizacija za rad (ILO) nedavno je objavila najnovije brojke vezane upravo za dječji rad. Diljem svijeta sveukupno čak 168 milijuna djece većinu svog vremena provodi zarađujući novac. Posebno dramatična je situacija u Latinskoj Americi. Ovdje je oko 12 milijuna mališana prisiljeno na ovaj ili onaj način svoje obitelji financijski potpomagati iako razlika među pojedinim zemljama ipak postoji. U Peruu i Boliviji radi oko 35 posto sve djece. Nešto niže brojke mogu se naći u Kolumbiji, Ecuadoru i Paraguaju – ovdje zarađivati mora između 10 do 17 posto djece. Situacija je nešto bolja u Argentini, Brazilu, Čileu, Uruguaju i Venezueli. Postotak djece koja privređuju u ovim zemljama iznosi između 5 i 8 posto.

Bolivija, djeca, rad

Neki mališani moraju čak i u rudnike kako bi pomogli obiteljima i sebi

Bolivijski dječji sindikat

Kako bi smanjila ove brojke, organizacija ILO pokrenula je diljem svijeta jednu novu kampanju. Već sam naziv „Crvena karta za dječji rad“ ukazuje kako je riječ o inicijativi koja je „objavila rat“ ne samo posebno opasnim poslovima već svim oblicima dječjeg rada. U fokusu se naravno nalaze razni oblici prisilnog rada kao što su prostitucija i ropstvo.

U Boliviji, zakonski gledano, djeca smiju početi raditi već sa 14 godina. No, vlasti namjeravaju ovu dobnu granicu pomaknuti, odnosno, sniziti tako da bi ubuduće djeca smjela zarađivati već s 12 godina – što je izazvalo burne međunarodne reakcije. Sam predsjednik Bolivije Evo Morales međutim smatra kako ne bi trebale postojati nikakve granice koje bi određivale u kojoj dobi djeca smiju početi s radom. On time zapravo samo potvrđuje ono što zahtijevaju bolivijski dječji sindikati – a to je jednostavno pravo na rad svakog djeteta.

Mora se voditi računa o lokalnim tradicijama

Politolog Manfred Liebel s Tehničkog sveučilišta u Berlinu smatra kako zabrane dječjeg rada imaju malo smisla. „Umjesto toga bi bilo bolje raditi na tome da se promjeni životna situacija ovih obitelji. One same bi trebale biti u stanju samostalno i slobodno odlučiti hoće li dijete sudjelovati u zarađivanju za život ili ne“, kaže Liebel.

RAd, djeca Bolivija

Gdje počinje a gdje završava prisila?

On se kao savjetnik angažira u radu Unije dječaka, djevojčica i mladih Bolivije i kao takav već godinama pokušava potaknuti jednu „zdravu“ diskusiju o dječjem radu. Prema njegovom mišljenju, mora se voditi i računa o lokalnim tradicijama kao pozadini rada djece. „U Boliviji indogene tradicije igraju veliku ulogu. U njima djeca već u najranijoj dobi počinju raditi – bez obzira je li riječ o pomaganju u žetvi ili u ribolovu. Djeca pri tome nisu ovisna o nekom pojedincu ili poduzeću koje bi ih iskorištavalo već su ona jednostavno dio društva, odnosno, obitelji“, objašnjava on.

Zabrana tjera djecu u ilegalnost

I Nikoletta Pagiati iz organizacije za ljudska prava Earthlink na uvođenje neke opće zabrane dječjeg rada gleda sa sumnjom. Prema njezinom mišljenju, to bi djecu i mlade natjeralo u ilegalnost. “Problem ne bi trebalo rješavati samo na političkoj, pravnoj ili policijskoj razini već bi u rješavanju trebale sudjelovati i lokalne organizacije za zaštitu djece. Nema nikakvog smisla kažnjavati poduzetnike koji ovu djecu zapošljavaju ako se nakon toga nitko neće osjećati pozvanim i odgovornim ovoj djeci ponuditi neku alternativu. A tu bi trebale spadati odgovarajuće ponude za obrazovanje”, navodi Piagati.

Evo Morales

Evo Morales

Njezina organizacija, dodaje ona, također je mišljenja da bi trebalo promijeniti strukturu siromaštva kako bi dječji rad postao nepotreban. „Kada bi odrasli dobivali plaću od koje mogu živjeti, tada više ne bi prisiljavali svoju djecu na rad. Mi doduše smatramo da dob od koje bi trebao biti dozvoljen dječji rad mora biti određena u skladu s dotičnom kulturom, no ipak niti jedno dijete mlađe od 16 godina ne bi smjelo raditi“, kaže Nikoletta Pagiati.

Dječji rad kao dio izobrazbe?

Politolog i sociolog Manfred Liebel u diskusiju unosi još jedan važan aspekt – a to je odnos između škole i izobrazbe i dječjeg rada. „Prejednostavno je postaviti rad djece u suprotnost sa školovanjem. Naime, ima situacija kada je ovakav pristup ispravan, no ima isto tako situacija u kojima to ne vrijedi. Ima djece koja rade kako bi uopće mogla pohađati školu, koja svojim radom kupuju svoj školski materijal. Isto tako poznajem mnogu djecu koja rade zato da bi njihova braća i sestre mogli pohađati školu“, kaže Liebel.

Drugim riječima, ovaj autor knjige „Dječje pravo iz perspektive djece“ zalaže se za jedno šire razumijevanje dječjeg rada, odnosno za jedan novi odgojni koncept u kojem se rad smatra iskustvom. „Dječji rad se ne smije izostaviti. Ovaj fenomen trebao bi biti dijelom nastavnog programa i studija“, naglašava on.

Djeca od malih nogu pomažu i u domaćinstvu, to je dio tradicije mnogih indogenih naroda

Djeca od malih nogu pomažu i u domaćinstvu, to je dio tradicije mnogih indogenih naroda

Liebel isto tako navodi kako mnoga djeca vrlo dobro poznaju razliku između nužde i prisile. „Ako je potrebno da neko dijete radi kako bi doprijenelo zaradi obitelji, tada je to nužda a ne prisila. To doduše nije uvijek ugodno ali je ipak nešto sasvim drugačije nego kad netko treći dijete prisiljava na rad“, kaže on. U tom smislu, on smatra kako bi bilo bolje kada bi i Međunarodna organizacija za rad dječji rad kritizirala u samo određenim slučajevima, a ne uvijek i generalno. „Kritika ne bi trebala biti usmjerena prema svakom obliku dječjeg rada, već protiv svakog slučaja nasilja i prisile prema djeci“, zaključuje Manfred Liebel.