1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Rabin se ne boji živjeti u Njemačkoj

Središnje vijeće Židova u Njemačkoj preporučuje da se u nekim dijelovima Berlina ne nosi kipu. Izraelski premijer Netanjahu zove europske Židove da dosele u Izrael. Jedan američki Židov to smatra pretjeranim reakcijama.

Kad se opraštao prije tri godine, pripovijeda Maximilian Feldhake, mnogi u sinagogi su mu zaželjeli puno uspjeha i svako dobro - i onda često još dodali: "Strah nas je, pazi da ti se tamo ne dogodi nešto strašno." Drugi su pitali, priča on sliježući ramenima, zašto uopće želi ići tamo na "kontinent tuge i smrti" - i zašto upravo u Njemačku?

Feldhake se smješka. Zapravo ovaj ljubazni elokventni Amerikanac iz Phoenixa, koji stalno gestikulira rukama, uopće ne može objasniti zašto je već kao mladić htio preseliti u Njemačku. Možda zbog njemačkih korijena - njegovi prabaka i pradjed potječu iz Osnabrücka -, možda zbog klišeja "Bavarska, pivo i weisswurst (vrsta kobasice, op. prev.)", na koje se sad, nakon tri godine u Njemačkoj, može samo nasmijati. Ne zna ni sam, ali zna da je "uvijek želio odseliti u Njemačku".

Maximilian Feldhake

Maximilian Feldhake

Sad je ovaj 26-godišnjak dakle ovdje, u pomalo zagušljivoj, maloj knjižnici, između polica punih knjiga na hebrejskom i njemačke literature o Tori, na Koledžu Abraham Geiger, u neuglednom neboderu između skupih trgovina i otmjenih barova u berlinskoj četvrti Charlottenburgu, na kojem već dvije godine pohađa izobrazbu kao liberalni rabin. Prije toga je godinu dana živio u Dresdenu i odmah se zaljubio u grad, pokrajinu Sasku "i uopće Njemačku".

"Ljudi vide da sam Židov - i ništa se ne događa"

Naravno, on može razumjeti predrasude svojih židovskih prijatelja u Phoenixu. "Nije da ja ne znam o čemu se radi." U njegovom gotovo perfektnom njemačkom tek malo se osjeti američki izgovor. Ali, kaže on lupkajući ružičastim markerom po drvenom stolu, "to se događa 2012. godine, zaboga".

Predrasude, strah od neonacista i desničara, smetaju ga, smatra ih "neozbiljnim i glupim". Smetaju ga tako da još nekoliko puta jače lupa markerom po stolu. Njemačka i Dresden se ne sastoje samo od desnih ekstremista. Pokazuje prema svojoj ružičasto-smeđoj kipi na glavi, boje koje su usklađene s košuljom i prslukom. Kipu, kaže on, nosi uvijek i svuda. "Ljudi, dakle, vide da sam Židov - i ništa se ne događa." Ili ga ljudi pozdravljaju s ljubaznim "šalom" ili se ništa ne događa. Ne drži puno do poziva Središnjeg vijeća Židova da se kipu ne nosi u nekim četvrtima.

Samo jednom u tri godine, otkako je u Njemačkoj, su prošlog ljeta, za vrijeme rata u Gazi, dva mladića "možda turskog, možda arapskog podrijetla" za njim dovikivala psovke. "Fuck Izrael, svinjo židovska, dođi ovamo", ponavlja on vrteći glavom. Naravno da ga je bilo strah. Ali, to je, kaže, bio više instinktivni strah svakog Amerikanca "koji odmah misli da bi ljudi mogli biti naoružani. Ali, u Njemačkoj oni naravno nisu naoružani!" Općenito, kaže, sigurnijim se osjeća u Njemačkoj nego u Americi, "tamo te svakog dana mogu ustrijeliti na ulici. A ovo je bio samo jedan incident!"

Prosvjed protiv PEGIDA-e

Prosvjed protiv PEGIDA-e

"Pretjerivanja ne pomažu"

A što je s Pegidom, savezom "Patriotskih Europljana protiv islamizacije Zapada", koji su u listopadu prošle godine počeli demonstrirati u Dresdenu i koji su počeli okupljati neku mješavinu ljudi sa strahovima, predrasudama i odbojnošću prema strancima. Njegov pogled na njegov Dresden, kaže Feldhake, nije se promijenio. "Drugi to vide potpuno drukčije, to je jasno. Ali, može se reći, statistički gledano 470.000 stanovnika ostaju kod kuće i ne idu na demonstracije." Svaka dva tjedna ide u Dresden posjetiti obitelj kod koje je proveo prvu godinu boravka u Njemačkoj. I onda se često pridruži protudemonstracijama, "ako sam slučajno tako i tako u Dresdenu".

A što misli o pozivu izraelskog predsjednika vlade Benjamina Netanjahua da europski Židovi odsele u Izrael, s obzirom na sve češće antisemitske ispade i napade? Feldhake vrti glavom. On, istina, nije uvijek pristaša savezne kancelarke, ali njezinu izjavu da židovski život pripada Njemačkoj može samo podržati. S osmijehom kaže: "Moja predsjednica vlade je Merkel, a ne Netanjahu, zato to smatram boljim. Dobro, Netanjahu, svi bismo trebali iseliti, hvala lijepa, ali radije ne bih." A onda se njegovo lice ponovo uozbilji. Naravno, u Njemačkoj i Europi ima antisemitizma - i on ne bi htio precjenjivati svoje mogućnosti da prosuđuje druge europske zemlje. Kaže da je važno, štoviše nužno, govoriti o antisemitizmu, "ali sva ta pretjerivanja ne pomažu, stvarno ne".

Drezdenski božićni kolač Christstollen

Drezdenski božićni kolač "Christstollen"

Čim bude mogao Feldhake će uzeti njemačko državljanstvo. "Mislim, ako čovjek želi sudjelovati u oblikovanju društva, onda bi trebao prihvatiti i državljanstvo te zemlje." Sebe zato naziva "budućim Nijemcem", koji bi kasnije, kad nakon tri godine završi školovanje, najradije kao rabin radio u istočnoj Njemačkoj, svojoj istočnoj Njemačkoj - ako nađe radno mjesto. Brojni rabini se istovremeno bave i znanstvenim radom jer za njih nema dovoljno radnih mjesta u Njemačkoj: "Zajednica je malena, sve manje je djece." U tri godine se puno toga može dogoditi, "premlad sam da si zbog toga sad razbijam glavu", kaže on. Ali, u svakom slučaju želi ostati u Njemačkoj, "ako bude nužno radit ću u H&M-u", dodaje sa smiješkom.

A onda oblači vjetrovku, uzima svoju smeđu torbu i papir u kojem je ostatak tipičnog drezdenskog kolača (Christostollen), koji je donio na seminar. "Stollen je ono najbolje što Dresden ima." Taj kolač mu je poklonila obitelj kod koje je živio godinu dana. A onda se ljubazno oprašta, stavlja kolač pod ruku i odlazi.