1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Računala za ubijanje

Mladić koji je nedavno počinio pokolj u školi velik je dio vremena provodio za računalom igrajući igre prepune nasilja. Utoliko se opet povela rasprava o zabrani takvih igara - bez obzira na to, je li to uopće izvedivo.

Prizor iz igre Counter Strike

Ubojica je igrao i igru 'Counter-Strike': i tamo se oružjem treba probiti kroz 'neprijatelje' i pucati na sve što se kreće

Nakon stravične serije ubojstava kojeg je počinio Tim K., policija je smjesta pretražila kuću u kojoj je živio s obitelji. Sa sobom nije ponijela samo zavidnu količinu oružja kojeg je sakupio mladićev otac, nego i njegovo računalo za kojim je provodio velik dio svog vremena. Policija nije bila iznenađena, onim što je našla u računalu: igre koje su, kako je službeno objavila policija, očekivane kod nekoga tko je spreman počiniti pokolj. Ministar unutrašnjih poslova Bavarske, Joachim Herrmann je stoga odmah potom izjavio kako on doduše nema ništa načelno protiv igara na računalu, ali kako postoji određen broj "brutalnih igara ubijanja gdje se igrač i sam stavlja u ulogu nasilnika, identificira se sa "sudionikom" koji bez milosti ubija druge ljude. Takve igre", smatra bavarski ministar, "nemaju što tražiti kod nas".

"Stari" uopće nije "cool"

Igra Pacman

Na početku, igre su izgledale naivno - ali se i onda 'ubijalo'

Iako ne treba sumnjati u najbolje namjere bavarskog ministra, nije rijetkost da se na temu igara na računalima za riječ javljaju i oni koji su se u životu igrali jedino igre poput "čovječe ne ljuti se" i "crnog Petra". Teško da je itko u sedamdesetima i prvih "ping-pongova" i "spacewara", uopće mogao i zamisliti, u što će se pretvoriti računalo. Ali već tamo početkom osamdesetih, pojavom jeftinih kućnih računala poput Atarija ili Commodorea, kućna računala su sve manje služila za pisanje i računanje, koliko za - igrice. Naravno, tada su igre još bile prilično primitivne, ali i tadašnji klinci su znali do zore igrati Super Maria ili King's Quest.

Računala su izgubila nevinost

U međuvremenu su i računala postala drugačija: već današnja grafička kartica ima kud i kamo veće računalske mogućnosti od računala koji je čovjeka u Apollu doveo na Mjesec, a prizori igara više nisu nevješte sličice, nego gotovo realistični prizori - naravno; eksplozija, krvi i ubijanja. Kako

Junaci igre Moorhuhn

Zabranjeno je omalovažavanje nasilja nad 'čovjekolikim stvorenjima': kako je pucati na simpatične kokoši? Treba li i to zabraniti?

spriječiti takav trend - drugo je pitanje. Nije prvi put da se Njemačka trudi krenuti vlastitim putem: svojedobno je u svjetskoj zajednici igrača bio pravi hit posjedovati njemačku inačicu jedne igre u kojoj krv žrtava nije bila crvena - nego zelena. Nekome u nekoj službi se učinilo kako će tako igra biti manje krvoločna.

Gdje bi bio kraj zabranama?

Već i postojeći njemački zakon - i to Krivični zakon, zabranjuje "zapise koje prikazuju (...) nasilje nad ljudima ili čovjekolikim stvorenjima i koji slave ili umanjuju značaj takvih nasilničkih činova". Mnoge današnje igre bi, po mišljenju nekih, spadale u tu kategoriju. Dodatni problem nacionalnim zakonodavstvima jest da je teško samo tako zabraniti neku igru. Danas se u "akciju" za računalom kreće preko interneta - i preko interneta stižu i igre. Više nije moguće samo pokupiti nasilne igre iz trgovina, nego bi bio potreban strogi nadzor svakog prometa svjetskom mrežom. Sektor igara za računala je u međuvremenu postao prava industrijska grana. Iz tog se ugla čuje kako je nepravedno da samo ona stoji na stubu srama. Današnji mališani na televiziji svakog dana mogu vidjeti na stotine ubojstava. Gdje bi trebala završiti ta serija zabrana? To se pita čak i njemački savezni ministar unutarnjih poslova Schäuble; u kojoj mjeri usuglasiti slobodarski duh jednog društva i ograničenja koja bi se trebala postaviti pred svakog od nas.

Problem je kud i kamo veći

Natjecanje igrača

Tisuće mališana žudi za uspjehom - barem u virtualnom svijetu.

I nedavna tragedija u Winnendenu ukazuje nai mnogo veći problem od ovakve ili onakve igre za računalo. Psiholozi uporno ponavljaju kako takve igre igraju milijuni mališana diljem svijeta, ali to ne znači da su oni svi ubojice. Jer nisu krv i eksplozije ono što najviše privlače pubertetlije - nego vlastita iluzija da je postignut "uspjeh" ili "pobjeda". Kad uspjeha nema u životu, osobito u životu u obitelji poput Tima K. gdje autoritativni otac ima novca, ali ne i vremena za sina, onda je svaki zločin moguć.

Autor: Anđelko Šubić

Odg. urednica: Snježana Kobešćak

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic