1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

"Pucnji iz Sarajeva" odjekuju Bečom

U renomiranom bečkom kazalištu “Theater in der Josefstadt” je povodom 100. objetnice početka Prvog svjetskog rata postavljen povijesni komad “Pucnji iz Sarajeva”, prema romanu spisatelja Mile Dora “Posljednja nedjelja”.

Glavni protagonist drame koja u originalu nosi naslov “Die Schüsse von Sarajevo” je Leo Pfeffer, istražni sudac Austrougarske monarhije. On u Sarajevu nakon atentata na prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, treba istražiti i razjasniti motive počinitelja, i prikupiti dokaze za njihovu optužbu. Pfeffer je porijeklom slavonski Hrvat židovskih korijena, smatra se istinskim Austrijancem, a već je neko vrijeme na službi u Sarajevu. U vezi je s Marijom, koja potječe iz jedne sarajevske pravoslavne obitelji. Službeni Beč od Pfeffera traži da što prije prikupi dokaze kako su atentatori poslani iz Srbije, te kako su radili po uputama iz Beograda. No Pfeffer je detaljan i korektan austrijski činovnik vjeran činjenicama i nespreman da se, kako kaže, radeći istragu o atentatu, bavi politikom. No vlasti su ipak odlučne u tomu da što prije dobiju dokaze koji su im potrebni, pa tako lokani šef policije ne preza ni od mučenja optuženih, ali ni od uhićenja Marijinog Sina Miloša, kojem se prebacuje suradnja sa srpskim nacionalističkim studentskim krugovima. Jasno je da se na taj način Pfeffera želi ucijeniti, i tu počinje njegova osobna drama, koja je ujedno i početak kraja njegove veze se Marijom, a i njegove činovničke karijere.

Povijesne osobe i fikcija

Milan Dor

Milan Dor

Autor drame je sin srpsko-austrijskog spisatelja Mile Dora, Milan Dor, i on objašnjava kako režiser i direktor bečkog kazališta “Theater an der Josefstadt” Herbert Foettinger, na pozornicu nije htio postaviti nikakvo školsko štivo, već upravo jednu dramu na osobnoj razini. “Moj otac i ja smo nekada s početka 70-tih dobili od jednog kolege iz Bosne prijepise originalnih istražnih protokola i tu se rodila ideja da napravimo scenarij za film”, priča Milan Dor. “Scenarij smo i napisali i film je snimljen, ali mi s tim filmom nismo bili zadovoljni i onda je otac odlučio napisati roman, jer je u romanu imao više prostora za određene scene. U predstavi koja je nakon toga rađena po tom romanu, mi smo za glavnog lika uzeli tog istražnog suca, jednostavno zato jer je to rađeno za austrijsku publiku, jer je to neka njihova perspektiva. Leo Pfeffer je povijesni lik, ali mi smo dosta toga dodali, tako i to da je on u vezi s Marijom, koja je Srpkinja”, objašnjava Dor.

Sukob između Lea i Marije najavljuje se već u jednoj od prvih scena. 28. lipanj 1914. je divna sunčana nedjelja, uz to je i Vidovdan i idealna prilika da Leo na obiteljskoj večeri konačno upozna Marijine roditelje. No upravo na taj dan, koji je i godišnjica bitke na Kosovu, Austrijska uprava u Bosni i Hercegovini organizira vojni manevar. Što u Marijinim očima nikako nije slučajno i zapravo jasna provokacija. O austrougarskoj okupaciji njih dvoje također misle različito. Leo smatra da je monarhija zemlji donijela red, uspostavila zdravu upravu, napravila škole i putove, Marija smatra da Austrougarska sve to radi isključivo iz vlastitih interesa. “Želiš reći da vam je pod Turcima bilo bolje” upitat će Leo i izazvati smijeh u publici, “Ne” odgovorit će Marija “želim reći da mi samo želimo konačno živjeti u našoj zemlji“. Pfeffer replicira dosta suvremeno: “Ali što, zaboga, znači to `naša zemlja`? Ovo nije samo srpska zemlja, ovo je zemlja i Srba i muslimana i Židova i svih ljudi koji u njoj žive”.

Nacionalizam ne može biti politički program

Atentat na Franza Ferdinanda

Sudbonosni atentat na Franza Ferdinanda

Ovu raspravu prekinut će vijest da je na prijestolonasljednika i njegovu suprugu izvršen atentat, no najautentičniju rečenicu ovog komada Leo Pfeffer će izgovoriti nešto kasnije, u razgovoru sa sudskim liječnikom i prijateljem Dr. Sattlerom. “Meni je ovog nacionalizma zaista puna kapa”, reći će Pfeffer. “U mojim venama ne teče ni hrvatska, ni mađarska, ni židovska ni nikakva druga krv, u mojim venama teče krv krvne grupe A, Rh faktor pozitivan”, reći će Pfeffer. Dr. Sattler, sklon vinu i hedonizmu, dodaje: “Kod mene se tome može dodati i nešto malo alkohola.”

“Ta rečenica potiče od mog oca”, priča Milan Dor. “Nisam siguran da li se ona nalazi i u romanu po kojem je predstava rađena, ali je tu rečenicu moj otac privatno često ponavljao. On je bio i u otvorenom sukobu s pojedinim ideolozima tog srpskog nacionalizma. On je bio socijalist, ali prije svega humanist i govorio je kako nacionalizam nikako ne može biti politički program. Ali eto, sve do danas se događa to da to funkcionira kao politički program na toj populističkoj razini i teško da će se svijet po tom pitanju uskoro opametiti. A što se tiče same drame, drama je u samom Pfefferu i u njegovoj dilemi. Za mene je bio zanimljivo pogledati što se događa s ljudima u situacijama u kojima su oni primorani da se reduciraju na identitete koji im i nisu tako važni. I ja sam se pitao, što bi bilo sa mnom da sam ostao u Jugoslaviji za vrijeme rata. Znate, odjednom ti dođe netko i pita te što si ti, a ti u stvari ne želiš biti ništa od toga što navodno trebaš biti. I onda ili si s njima, ili si protiv njih. I to je pitanje. Što to radi s ljudima i kako se oni pokušavaju iz toga nekako izvući”, priča Dor.

Važno je izoštriti vlastite stavove

Beč

Povlačenje konaca iz Beča

Istražni sudac Leo Pfeffer iz toga se nije izvukao. Nemoćan da pomogne Marijinom sinu, ona ga u bijesu ostavlja, a nespreman da Beču po svaku cijenu pribavi dokaze da su atentatori u direktnoj vezi sa srpskom vladom, Pfeffer ostaje i bez posla i biva prebačen na frontu. Prvi svjetski rat je u tom trenutku već uvelike u toku.

Drama “Pucnji iz Sarajeva” ispričana je kronološki, i stiče se dojam da su stvari na jednoj od najrenomiranijih austrijskih kazališnih kuća, barem u prikazu političkih pozicija službenog Beča i Beograda, relativno brzo jasne. Nacionalističke snage u Beogradu sve jače zagovaraju osamostaljenje i stvaranje neovisne Jugoslavije, Beč traži službeni povod za rat, koji je i bez obzira na atentat u Sarajevu, već odavno pripremljen. Onima koji ovo već od ranije znaju, na trenutke se čini kao da drame zapravo manjka, iako je predstava dosta dinamična. No kako je ovom dramatizacijom zadovoljan zapravo sam autor Milan Dor?

“Pa ova predstava se sigurno neće igrati i sljedeće sezone”, kaže Milan Dor koji je ovaj tekst napisao uz podršku mlađeg austrijskog kolege Stephana Lacka. “Ovo je godina u kojoj se obilježava taj jubilej i ona će se možda igrati ponovo za deset godina ili za neki drugi jubilej. Ali nedavno sam ovdje u blizini bio sa suprugom na večeri, i onda smo slučajno čuli razgovor ljudi koji su upravo bili na predstavi. I oni su raspravljali o nacionalizmima, o Hrvatskoj, o Srbiji, o Rusiji, o Ukrajini itd., i tu se se izoštrili neki stavovi. I za mene je to već uspjeh. Ako predstava barem malo razbudi ljude i ponuka ih da razmisle o svemu što se događa u svijetu i da stvore neku svoju sliku, a ne da im tu sliku serviraju mediji i političari – onda je predstava uspjela i ja sam njom zadovoljan.”

Preporuka uredništva