Pušten u pogon naftovod za naftu iz Kaspijskog mora
25. svibnja 2005
No to nije - niti neće bitno smanjiti cijenu nafte: to je tek novi put za naftu koja se već ionako crpi a cijenu crne tekućine više tjera u visine već i sama mogućnost nesuglasice sa jednim Iranom oko njenog atomskog programa nego novi naftovod - pa makar on sam vrijedio gotovo 2 i pol milijarde eura.
Ovaj naftovod se u stručnim krugovima zove tek BTC - nazvan po glavnim gradovima kroz koje prolazi. Za sada počinje u luci Baku na Kaspijskom moru od koje ide - zapravo nepotrebno - prema sjeverozapad, u glavni grad zapadno naklonjene Gruzije, Tbilsi kako bi zaobišao više Moskvi naklonjenu Armeniju i onda opet na jugozapad i preko zapravo čitave Turske do luke Ceyhan na Mediteranu. Ali i prije nego što je izgrađen, već je nazvan "američkom igračkom" jer bi barem teoretski, trebao biti izvor crne tekućine koji bi bio neovisan od većine kriznih žarišta i zemalja koje pretendiraju same kontrolirati pipu sa naftom. Tu se pak misli na Rusiju koji je do sada praktično kontrolirao što se dešava i sa onom naftom koja se crpi u bivšem Sovjetskom Savezu ali i na opasnost nekakvog arapskog udarca na žilu kucavicu svjetskog gospodarstva. Kada je riječ o ovom posljednjem, već se unaprijed mora reći kako je to besmislica: doduše ovaj novi naftovod će prenositi oko milijun barela nafte dnevno što je nešto manje od polovice ukupne trenutne proizvodnje u toj regiji, ali treba imati pred očima ukupne potrebe gdje samo iz Saudijske Arabije teče u svjetski krvotok 9,5 milijuna barela nafte. Doduše, ipak se isplati pogledati malo bolje ovaj naftovod, dugačak gotovo 1800 kilometara koji prelazi preko 1500 rijeka i planina i viših od 3000 metara a ipak je većinom zakopan jedan metar ispod zemlje - da ga nebi napali teroristi. Izvještaj Thomas Frankea:
Na mamutskom projektu sudjeluje 11 koncerna, a glavnu riječ vodi BP, koji je sa 30,1% i najveći dioničar. Glasnogovornik British Petroleuma u Turskoj, Mike Bilbo, kaže kako je trasa prema Mediteranu odabrana ponajviše zbog prometne preopterećenosti na Bosporu: tim uskim grlom za izvoz nafte sa Urala i iz Kaspijske regije danas svakodnevno prođe stotine tankera:
«Svi će na neki način profitirati. Zemlje kroz koje naftovod prolazi su se dogovorile oko rute i sklopili međusobno ugovore. Sve će one sudjelovati i u podjeli prihoda od naftovoda. Azerbejdžan profitira još i zbog činjenice da se tamo crpi sirova nafta. Profitirati će i potrošači jer nova nafta iz Kaspijskog mora stiže na europsko tržište – i to u vremenima u kojima će uskoro biti potrošene baltičke zalihe.»
Projekt je masovno podržala i američka vlada. Bivši predsjednik SAD-a, Bill Clinton čak je osobno 1999. godine doputovao na potpisivanje ugovora. Za Amerikance novi naftovod znači i više neovisnosti od arapske i ruske nafte. Osim toga Washington želi ojačati mlade kavkaske republike naspram Rusije. Od smjene vlasti u Gruziji Amerikanci su su novom predsjedniku te zemlje, Mihailu Saakashwiliju našli pouzdanog političkog partnera koji se sve više udaljava od Rusije. Saakashwiliju će prihodi iz transporta nafte itekako dobro doći, budući je svojim biračima obećao brzi ekonomski rast:
«Gruzija se danas razvija puno brže nego ranije. Naš proračun je u ovoj godini tri i pol puta veći nego što je bio za vrijeme bivšeg predsjednika Shewardnadzea i stalno raste. Ove godine ćemo zabilježiti puno više investicija nego ranije. Naprimjer, upravo potpisujemo ugovor s jednom rafinerijom na Crnom moru težak preko pola milijarde dolara.»
Gruzijski susjedi, Armenci, ne sudjeluju u projektu iako bi ruta kroz Armeniju bila najkraća. Za posljedicu to ima da se Armenija strateški okreće još više Rusiji. Razlog zbog kojeg naftovod zaobilazi Armeniju leži prije svega u sukobu između te zemlje i Azerbejdžana u Nagornom Karabahu. Dvije zemlje se trenutno nalaze formalno u kvazi-ratnom stanju. Iako se na granici ne puca, suradnje nema. Azerbejdžanska zarada iz trgovine naftom slijeva se u jedan državni fond. Kritičari se pribojavaju da bi režim u Azerbejdžanu novac mogao iskoristiti za ponovno osvajanje područja u Nagornom Karabahu, koja trenutno pod svojom kontrolom drže Armenci. I doista, direktor naftnog fonda, ujedno i rođak azerbejdžanskog predsjednika, Samir Sharifov, ne isključuje tu mogućnost:
«Ne mogu potvrditi da će novac iz tog fonda biti korišten za kupovinu oružja i pripremanje rata. Na drugoj strani ne možemo isključiti mogućnost da će nam novac za to zatrebati. To je službeni stav azerbejdžanske vlade. Mislim da strpljenje azerbejdžnskog naroda nije bezgranično.»
Veliki gubitnik naftovoda Baku-Ceyhan je prije svih Rusija – gospodarski i strateški. Do sada je kaspijska nafta u inozemstvo išla uglavnom ruskim naftovodima. Budući da će izvoz sada ići preko Turske, Rusija izravno gubi milijune samo na taksama za korisštenje cijevi. Ipak, atmosfera se u međuvremenu bitno opustila, smatra glasnogovornik BP-a, Bilbo:
«Naftovod Baku-Ceyhan su razgledali i ljudi iz Transnefta, ruske državne naftovodne kompanije. Osobito ih je zanimale tehnika, jer je puno naprednija u odnosu na ruske standarde. Od nas su naučili i sad i sami žele graditi nove naftovode, ili preko Turske ili preko Bugarske i Grčke. Rusija želi svoju sirovu naftu sigurno izvoziti i pri tome poštivati propise o zaštiti okoliša. Rusi su shvatili da je to rješenje bolje od slanja još više tankera preko Bospora.»
British Petroleum već razmišlja o proširenju naftovoda Baku-Ceyhan. Trenutno se izvode probna bušenja u Crnom moru. Ukoliko se tamo pronađe nafta, biti će potrebna dodatna ruta preko Turske. Naftovod bi se trebao proširiti i prema istoku. U tom slučaju u smjeru zapada ne bi bilo moguće transportirati samo kaspijsku već i kazahstansku naftu.