1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

PTSP: "Smrt i taj duboki strah te nikad više ne napuštaju"

Kym Sanchez je i sama bila u američkoj vojsci, a njen muž je poginuo u Iraku. Sad živi u osami i gradi utočište za druge veterane jer je uvjerena: pomoći će i sebi samo ako i drugima pomaže.

Još se vide sjenke noći na obzorju. Tek je prošlo sedam sati u Taosu, u američkoj saveznoj državi New Mexico. Jutro je kasnog ljeta, ali na travi se vidi mraz. Potpuna je tišina sve dok ne izađe sunce iza brda Taosa.

Dolly i Donny su prvi koje Kym želi vidjeti svakog jutra: to su dva patuljasta ponija koji se umiljavaju gazdarici. "Dolly dugo vremena nije dopuštala da je itko miluje, njen prijašnji vlasnik ju je teško zlostavljao", objašnjava bivša vojnikinja. Ali sad i ona s puno povjerenja gleda u Kym i uživa u tapšanju i milovanju barem isto toliko koliko i u prvoj porciji slame koju će dobiti. Mnoge životinje koje su na njenom imanju su u prošlosti doživjeli loše stvari. Zato i oni odlično pristaju na mjesto gdje i traumatizirani vojni veterani trebaju naučiti, kako da barem donekle izađu na kraj s užasima iz svoje prošlosti.

Taos Reportage Kym Sanchez (DW/I. Pohl)

"Najveća radost je da znaš da te netko treba i da se raduje što će te vidjeti"

21 milijun vojnih veterana u SAD-u

Ovaj ranč, zapravo čitav projekt je Kym Sanchez započela 2015. sa svojim sadašnjim partnerom Donom Petersom. Novac za projekt potječe iz nasljedstva njenog poginulog muža Paula. Na području Taosa živi mnogo bivših vojnika. U čitavim Sjedinjenim Državama već ima 21 milijun vojnih veterana i nema ih malo koji se nisu snašli u "mirnom" životu: najmanje njih 60 tisuća su beskućnici, a među njima je upadljivo više Amerikanaca južnoameričkog ili afroameričkog porijekla.

Njeno imanje i "savjetovalište" je nazvala Not forgotten outreach jer ni ona ne želi zaboraviti svoju sretnu prošlost, niti želi da drugi zaborave postojanje tih ljudi. U središtu imanja koje se prostire na oko 9.000 četvornih metara je kuća zemljane boje izgrađena u tradicionalnom meksičkom stilu. Godinama je stajala prazna, a ako sve uspije, već sredinom sljedeće godine bi trebalo biti spremno svih šest apartmana. "To nije naša kuća, to je kuća za veterane i njihove obitelji. To je mjesto gdje se možemo okupiti i razgovarati, pomoći si međusobno i tješiti se."

Načelo je jednostavno: "Svi vojni veterani mogu doći k nama i tu živjeti pet dana besplatno". Svake srijede se u velikoj kuhinji kuha za sve prisutne i svatko je pozvan. No Sanchez ipak i dodaje: "Sve to košta novaca." Jer cijeli projekt se financira donacijama i podrškom dragovoljaca.

Taos Reportage (DW/I. Pohl)

Sljedeće godine će biti završeno svih šest apartmana. Prvih pet dana je za veterane i njihove obitelji besplatno.

Nakon svega što su vidjeli i doživjeli, tu je i osnovno pravilo ponašanja: "Mi veterani ne vjerujemo nikome kad nam govori Bullshit. Odmah osjetimo zna li netko stvarno o čemu govori." Utoliko je i pomoć drugim veteranima nešto kao poziv za nju osobno: "Razumijem ono kroz što prolaze ti muškarci i žene. Zašto sad radije sami žive negdje u brdima: zato jer se boje da će opet prolupati i povrijediti druge ljude."

Kym je navršila tek dvadeset godina kad se priključila vojsci: "Morala sam platiti dugove za školarinu na fakultetu." Studirala je teologiju i psihologiju u Eugenu, savezna država Oregon. U Fort Jackson u Južnoj Karolini je prošla kratku obuku i nakon toga je poslana u američku bazu u Njemačkoj, prvo u Kitzingen, a onda u bazu kod Würzburga. "Uvijek mi je mnogo značilo pomagati drugim ljudima. Zato mi je odlično odgovaralo da budem asistentica vojnom kapelanu u njegovim svakodnevnim zadaćama." Planira putovanja, priprema sve za održavanje misa. To su još bili sretni dani za Kym.

187 zadušnica samo u jednoj godini

Sreća je postala još veća kada je već trećeg dana u bazi u Njemačkoj upoznala Paula Timoty Sancheza. Veoma brzo su postali bliski i postali par. To je bila ljubav njenog života. Oboje su nastavili i svoje vojne karijere. Nakon pet godina je Kym zadužena za organizaciju duhovne skrbi i mise zadušnice za poginule vojnike i vojnikinje. To je posao koje inače čine dva kapelana. Svaki put kad je pao neki od vojnika čija je baza bila u Njemačkoj, morala je razgovarati s obiteljima, njegovim ili njenim prijateljima i drugovima. Makar su pravila u takvim postupcima veoma stroga, ipak se trudila i mise zadušnice učiniti što je moguće osobnije: "Željela sam na dostojan način ispratiti poginule. Ponekad je vojna rutina prilično bezdušna."

Taos Reportage Kym Sanchez (DW/I. Pohl)

"Trebam nešto na meni što bi bilo lijepo", objašnjava svoje tetovaže.

I sama se trudila da ne zaboravi one koji su poginuli: vodila je dnevnik o baš svakom slučaju. Pisala je noću, kad nije mogla spavati. Jer je čula te mrtve, čula je kako joj predbacuju da se ne brine dovoljno za njihove obitelji, za njihovu djecu.

Kym je osjetila da nije dobro što se njen čitav život okreće oko smrti. Ali nitko o tome ništa nije htio znati: "U vojsci naučite sagnuti glavu i jednostavno činiti dalje ono što morate činiti." Tko pokaže osjećaje, taj je slabić. Tko prizna da osjeća strah i ima panične napade, toga se smatra gubitnikom."

Kym i Paul, nakon mnogo vremena, konačno odlučuju da se vjenčaju. Ona je napustila vojsku i vratila se u Fort Drum u New Yorku, zaposlila se u upravi kozmetičke tvrtke Esther Lauder. Sve do danas se sjeća Paulovih ruku oko sebe kada ju je posljednji put zagrlio, 2006. samo jedan dan nakon američkog Dana zahvalnosti. On se morao vratiti nazad, u jedinicu u Iraku. 45 dana kasnije je netko pozvonio na njenim ulaznim vratima. Kako kaže, prije nego što je uopće otvorila vrata znala je sve: "Znala sam da je Paul poginuo". Bili su vjenčani 14 mjeseci.

Izgubljena u ovom svijetu

Kym se potpuno slomila. Paul joj je pomogao obuzdati čudovišta iz prošlosti u njenoj glavi. Sad je potpuno izgubila kontrolu: "Ne možeš disati i imaš paničan strah od smrti i samoće. I istovremeno se sramiš jer nisi u stanju držati se pod kontrolom."

Njene ruke i čitavo tijelo je prepuno tetovaža: cvijeća, ptica i leptira u šarenim bojama. "Trebam nešto lijepo na meni. Nešto što će me razvedriti kad to pogledam. I to funkcionira", kaže dok rukom miče kovrču plave kose s pokojom sijedom, čiji je vrh obojan u crveno. I smješka se, ali smiješak se ne ogleda i u njezinim očima.

Taos Reportage (DW/I. Pohl)

"Jedini način da okončaš jest da započneš" - piše na jednoj od mnogih tabli s porukama. Kym je zato počela ovaj projekt.

Šest godina je trebalo dok Kym Sanchez, uz mnoštvo lijekova, nije uspjela koliko-toliko funkcionirati u svakodnevnici. "Bez ljubavi moje majke i moje obitelji, nikad ne bih uspjela. Od države ništa nećete dobiti." Niti od vojske, dodaje. "Koriste nas sve dok funkcioniramo u njihovoj igri. A kad se slomimo, onda smo sami. Taj duboki strah te više nikad neće napustiti."

Još uvijek ima dana kad Kym izdrži najduže do podneva. Onda u njenoj glavi pobjede sjenke prošlosti i ona je previše umorna da više bilo što učini. Mora leći i jednostavno ostaje u krevetu.

Do sljedećeg jutra. "Onda ustanem jer znam da me netko treba. I da se moje životinje raduju da će me vidjeti. Veće sreće za mene više nema."

 

Preporuka uredništva