Psihoza kao uzrok rata? | TEME | DW | 12.09.2007
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Psihoza kao uzrok rata?

Na različite se načine nastojalo objasniti uzroke ratova na području nekadašnje Jugoslavije. Sead Husić u svom doktorskom radu pokušava to učiniti na temelju biografija i psihograma Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića.

default

Vođa bosanskih muslimana Alija Izetbegović (1925-2003.)

«Ako se pogleda što je te individue opterećivalo – psihološki – i što je opterećivalo skupine iz kojih su oni došli, onda se prepoznaje prave uzroke strahota koje su se tamo dogodile.»

kaže Sead Husić. On dijagnosticira psihopatološko ponašanje najprije kod Slobodana Miloševića. Kaže da je bio traumatiziran usljed samoubojstva njegovog oca, a deset godina kasnije i njegove majke. Te da je razvio psihozu: narcizam povezan s agresivnom željom za ubijanjem i razaranjem. Studija karaktera koju Husić slika na temelju biografije izgleda prihvatljiva.

Kod Tuđmana slabo utemeljena teza

Kod njegovog protivnika Franje Tuđmana Husić se ne uspijeva maknuti od početne teze: tvrdi da je i kod njega ključni doživljaj bio smrt roditelja – a do danas nije jasno je li se radilo o samoubojstvu ili ubojstvu. Husić kaže da se Tuđman u svakom slučaju osjećao krivim, te da se razvio u paranoidnog autokrata. To je domet njegove psihološke analize. A da je Tuđman u Hrvatskoj stekao tako veliku popularnost, Husić objašnjava preko Miloševića:

«Milošević je bio prva nacionalni vođa koji je stupio na pozornicu. To je onda trajalo nekoliko godina, ta nacionalizacija u Srbiji, a to je dovelo do protureakcije na hrvatskoj strani. A to je onda vodilo tomu da je netko kao Tuđman – doista uvjereni nacionalist – mogao postati predsjednik. Tuđman vjerojatno ne bi bio moguć bez Miloševića.»

zaključuje Sead Husić. A onda slijedi, radi potpunosti, biografija bosanskog predsjednika Alije Izetbegovića, koji nema nikakvih psihopatoloških opterećenja. Mjestimice njega Sead Husić uzima u zaštitu protiv kritika, koje on osjeća kao nepravedne.

«Naravno da on nije bio Gandhi. Samo, ono što njega razlikuje od Tuđmana i Miloševića da on nije u ranoj fazi konflikta, 1991/92. godine, kad se već nazirala sva brutalnost, kad su se dogodili prvi masakri, da on nije kao Tuđman i Milošević vodio politiku koja je težila naprimjer etničkom čišćenju, komadanju Bosne, stvaranju muslimanski čistih područja, izolaciji ili potpunom isključivanju drugih nacionalnosti, narodnih skupina, etničkih skupina, religija.»

Obrana Izetbegovićeve nevinosti

Sead Husić je svjestan da bi mu se već zbog njegovog bošnjačkog podrijetla mogla predbaciti jednostranost:

«Pokušao sam biti kritičan koliko god sam mogao. Ali, nisam si sam nametao okove na onim mjestima gdje jednostavno vjerujem da moram pisati ono što mora biti napisano – iako je onda velika opasnost da mi srpska i hrvatska strana predbaci da sam pristran.»

Nameće se načelno pitanje: ne postoji li opasnost da se proglašavanjem Miloševića i Tuđmana «psihopatima» krivicu svali na ta dva u međuvremenu preminula političara:

«To je jednostavno jedna mogućnost da se objasni zašto su oni učinili što su učinili. Zato oni još uvijek snose odgovornost. I zato ljudi koji su ih podržavali, koji su s njima išli tim putem, također snose odgovornost za strahote i grozote.»

Obećanje iz naslova knjige «Psihopatologija moći» Husić samo djelomice ispunjava. Njegova knjiga ni približno ne doseže razinu analize Adolfa Hitlera koju je napravila psihoanalitičarka Alice Miller.

Ali, biografije od Miloševića preko Tuđmana do Izetbegovića dobro su istražene i s puno detalja. Već zbog toga se isplati pročitati knjigu, koja bi uskoro mogla biti prevedena i na hrvatski, Jedan izdavač je već pokazao zanimanje.