1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Prvi svjetski rat i ja

Dječja igra skakutanja i Prvi svjetski rat na manifestaciji Europa 14I14 idu ruku pod ruku. Mladi iz čitave Europe u Berlinu otkrivaju kakve veze Veliki rat ima s njima danas, stotinu godina poslije.

Nekoliko kućica nacrtanih kredom na podu te kamen ili komad drva - više od toga nije potrebno za jednu od najjednostavnijih dječjih igara na svijetu: školica. Eda Nur Yilar iz Njemačke nikada nije čula za tu igru. "Ne znaš to?!" - dobacuje Anton Proteson. Mladi Rus nekada je tu igru igrao na školskom igralištu, a sada ju objašnjava Edi. Oboje bacaju, skaču i smiju se. Isto onako kako su to radila djeca prije stotinu godina. I baš bi se u taj osjećaj oboje trebali uživjeti: kako se živjelo za vrijeme Prvog svjetskog rata? Kako se kuhala kava bez kave u prahu? Kako se pralo bez perilice za pranje rublja? Ali i: kako se oprostiti od muža, oca, brata ili sina, koji su otišli na front i možda se više nikada nisu vratili?

Eda i Anton su sudionici radionice u okviru festivala Europe 14I14. Na konferenciji u Berlinu sastalo se 400 mladih iz cijele Europe, od Uzbekistana do Portugala. Još do ponedjeljka (12. 05.) oni se u okviru radionica bave Prvim svjetskim ratom, koji je izbio 1914. godine. No, tu nije samo riječ o manifestaciji sjećanja: sudionici trebaju doznati kakve veze taj rat i danas ima s njima, iako najstariji sudionici imaju tek 25 godina.

Aleksander Rudzinski s fotografijom svoga pradjeda

Aleksander Rudzinski

"Povijesti je potreban jedan emotivni pristup, u protivnom bi i pad Berlinskog zida bio jednako daleko kao i Prvi svjetski rat od prije 100 godina", kaže Thomas Krüger, predsjednik Savezne centrale za političku izobrazbu (bpb), koja je inicirala projekt.

Jedan rat i brojne perspektive

Neki sudionici gotovo da ništa ne znaju o Prvom svjetskom ratu. Oni su također došli kako bi čuli što drugi imaju za reći o tome. Na primjer, Poljak Aleksander Rudzinski. Njegov pradjed služio je kao dobrovoljac u ruskoj vojsci. Dvije godine nakon Prvog svjetskog rata bio je na drugoj strani i borio se za nezavisnost Poljske. Pritom je zarobljen, ali je uspio pobjeći. "Preživio je jer je govorio ruski i lijepo je izgledao", priča Aleksander i smije se. "Jednom je rekao da je u svakom selu imao po jednu djevojku."

Ruben Gallé s jednim od dnevnika svoga pradjeda

Ruben Gallé s jednim od dnevnika svoga pradjeda

Sasvim je drukčija priča Rubena Galéa iz Njemačke. On je sa sobom ponio dnevnike njegovog pradjeda, koji je bio stacioniran u Istanbulu. Veliki rat se u dnevnicima njegovog pradjeda tek uspust spominje. Njega je tada više fascinirao sam grad, arhitektura, brodovi i šarenilo i vreva te metropole. "Za njega je taj rat bio prva velika životna škola", navodi Ruben. I upravo te različite kutove gledanja trebaju upoznati sudionici radionice. "Povijest nije samo jedan događaj, već je to uvijek i jedna interpretacija", kaže Thomas Krüger.

Ipak, perspektive i nisu toliko raznovrsne: mnogi sudionici su studirali i znaju za zaklade i mreže koje podržavaju manifestaciju. "Nije tako jednostavno približiti se ljudima", dodaje Nina Schilings, koja je organizirala projekt za Saveznu centralu za političku izobrazbu. Ali na radionici se pokušava ponuditi što više pristupa temi: od analize filmske propagande, do razvoja računalnih igrica.

Pogled iz prošlosti prema budućnosti

Manifestacija pokazuje koliko se Europa jako promijenila nakon dva svjetska rata. Na to je ukazala i savezna kancelarka Angela Merkel, koja je u srijedu (07.05.) otvorila manifestaciju u berlinskom kazalištu Maxim Gorki.

Angela Merkel

Merkel: učiti iz prošlosti

Merkel je naglasila kakva je sreća da su ljudi u Europi jedni drugima danas bliži nego prije 100 godina. I baš zbog toga, događanja u Ukrajini ostavljaju gorak okus u ustima, kazala je Merkel i dodala: "To proturječi poukama iz povijesti."

Međutim sudionici radionica u okviru festivala Europa 14I14 trebali bi iskoristiti pouke iz povijesti kako bi se razmijenili i otkrili zajednička obilježja. "Pogledaj unazad, misli unaprijed", moto je manifestacije. Sjećanje bi trebalo pomoći razviti perspektivu za budućnost. Za Aleksandera Rudzinskog to nije proturječno: "To možda samo zvuči pomalo čudno, ali danas, sto godina kasnije, rat više nije trauma, već on stvara jedinstvo u Europi, jer svaka zemlja je u tome sudjelovala."

Preporuka uredništva