Prva u svemu: doktorica veterine Selma Filipović

„Sjećam se, imala sam samo sedam godina kad sam prvi put u životu pomoglo jednoj bokserici da se ošteni. Moj otac, veterinar, nije joj mogao pomoći na prirodan način da se okoti jer je jedno štene „zapelo“ u kanalu. Jednostavno, on ga svojim velikim rukama nije mogao izvadiri i tako su moje male ruke pomogle“, kaže docentica i doktorica veterinarstva Selma Filipović, voditeljica Klinike Veterinarskog fakulteta u Sarajevu. Osim katedre za kirurgiju, pod njenim vodstvom je još osam katedri, a to znači i 50 zaposlenih. Ona prva dolazi na posao i posljednja odlazi. Njen radni dan ponekad traje 12 ili 16 sati, ovisno o tome koliko ima hitnih slučajeva na Klinici budući da životinje, baš kao i ljudi, ne biraju kada će se razboljeti. „Najvažnije je da volite ono što radite, jer najveći dio života ipak, provodimo na radnom mjestu. Najgore je onima koji mrzovoljni idu na posao i jedva čekaju da se vrate kući. Ja idem sretna na posao i želim da dan što duže traje“, kaže Selma Filipović.

Na praksi kod oca

Odlučujuća je bila obiteljska tradicija. Cijelog života, od kada znam za sebe, rasla sam uz mog oca i veterinarske poslove i to je bilo odlučujuće da nakon srednje škole upišem veterinu. Bila sam jedan od najboljih studenata, s prosjekom ocjena 9,2. Nakon studija sam se udala, a zatim otišla u London gdje sam na Abingdon klinici volontirala jednu godinu kod privatnika u njegovoj maloj ordinaciji (male životinje, op. aut.). Poslije toga sam se vratila u Sarajevo, primljena sam kao asistentica na Veterinarskom fakultetu i tako sam počela raditi na Klinici za kirurgiju“, kaže doktorica Filipović i naglašava da je odmah upisala postdiplomski studij, a magistrirala na slučaju koji je svojedobno jako zabrinuo stočare u BiH.

„Magistrirala sam na zaraznoj bolesti koza i ovaca koja se zove keratokonjuktivitis. Ta je bolest u BiH prenesena s Novog Zelanda. Bolest je vrlo ozbiljna i životinjama stradaju oči. Potpuno pobijele i to je vrlo tužno za vidjeti. Išla sam po cijeloj BiH i obilazila stada, noseći često moje sedmomjesečno dijete u naručju, da bih uzela uzorke. Kroz moj magistarski rad pronašla sam rješenje za ovu bolest koju smo uglavnom suzbili, iako se u manjem opsegu ipak ponekad opet pojavi“, kaže Selma.

„Sam(a) svoj(a) majstor(ica)“

Ali, kako znanje iz područja bilo koje znanosti nije naučeno ili usavršeno jednom zauvijek, i Selma Filipović se u svojoj struci usavršavala i posjećujući i sudjelujući na europskim i svjetskim kongresima. Njezini referati su bili veoma zapaženi, o čemu svjedoče brojna priznanja, obješena na zidu radne sobe. Ipak, kako kaže, važnije od toga je nastava i školovanje koje je prošla i koje je sama financirala.

Završila je izobrazbu i za anesteziologa, stomatologa kao i dodatno školovanje za rekonstruktivnu kirurgiju. Prva je u BiH počela raditi CT dijagnostiku kod životinja, a pionir je i u transplantaciji kostiju. Uspješno je transplantirala kost kunića, što je bila tema njezine doktorske radnje. „Svaki čovjek koji ulaže u sebe i svoje znanje, imat će rezultate jednoga dana. Moji rezultati su sada, nakon toliko godina, došli do izražaja. Imam dvije asistentice koje školujem za ovaj posao. Napisala sam knjigu iz ortopedije malih životinja i tako ispunila i posljednji preduvijet za zanimanje izvanrednog profesora na Sveučilištu“, kaže Selma Filipović.

Pročitajte na slijedećoj stranici: Selma Filipović definitivno voli životinje

Doktorica Selma definitivno voli životinje

Osim što je na klinici po cijeli dan s njima, kod kuće ima psa, zlatnog retrivera, sijamskog mačka i još jednog “običnog” ( mačka). Kaže da bi ljudi od životinja mogli naučiti kako biti strpljiv i odan. Ljubav životinja je uvijek bezuvjetna i one znaju „što je red“. „Ja nemam problema sa životinjama, imam problema s vlasnicima. Volim liječiti trkaće konje, ali najviše imam problema s njihovim vlasnicima, koji su često neodgovorni i ne vode računa o svojim životinjama. Poslije, kad se nešto dogodi, traže nemoguće. U Kantonu Sarajevo ima oko 50 trkaćih konja. Oni trpe od posljedica raznih trauma, povreda kopita, povreda tetiva... Nedavno sam se mjesec dana borila kako bih spasila konja jednog našeg odvjetnika i uspjela sam“, kaže Selma i naglašava da u pravilu nije zadovoljna odnosom ljudi prema životinjama u ovoj zemlji.

Prisjećamo se kako je nedavno snimak djevojčice iz Bugojna, koja baca štenad u rijeku, obišao svijet. „Ne znam kakvi smo to ljudi kada djecu učimo da budu zločesti prema životinjama. Nedavno sam čula da su djeca jednoj mački stavila petardu u analni otvor i zapalili je da vide šta će se desiti. Druga grupa djece je uzela mačiće i stavila ih u rupu u zemlji, a onda su ih zapalili novinom. Mačići su se naravno ugušili; oni su se okupili oko rupe da vide rezultat te svoje surove igre. Onda, imate slučajeva da ljudi siluju životinje, kujice siluju u Džamijskoj ulici u centru Sarajeva. Vežu žicama nožice. To je strašno, strašno šta se dešava! Mislim da škole ne rade dovoljno na podučavanju djece po ovom pitanju“, užasnuta je Selma Filipović.

Kućni ljubimci postali ulični ljubimci

„A što mislite o ovim čoporima pasa koji lutaju slobodno sarajevskim ulicama?“ pitam. „To je posebno strašno. Ja pokušavam mnogo pomoći sa svoje strane, ali prevelik je to problem da bi ga riješio pojedinac. To je pitanje koje treba riješiti vlast, nadležne su općine. Ja sam prošle godine sterilizirala 200 ženki. Životinje nisu krive što su se našle na ulici. Neodgovorni vlasnici su ih izbacili na ulicu i krive su vlasti jer nema izgrađenih azila za životinje. Svi smo u opasnosti jer ti psi nisu cijepljeni u čemu nitko ne vidi problem sve dok se neće dogoditi neka nezgoda, dok netko ne bude napadnut na ulici. Događa se da dijete bude ugriženo, međutim ne zna se da li je ta životinja bijesna ili nije. Liječnik ne zna da li mora primjeniti serum protiv bjesnoće ili ne. A svako cijepivo može imati neželjene posljedice“, kaže Selma Filipović. Sarajlije znaju o čemu govorimo.

Vrijedna doktorica veterine uskoro će se protiv ovog i sličnih problema moći boriti kroz institucije vlasti. Zastupnica je u novom sazivu kantonalne Skupštine. „Mnogi su me pitali što ću ja u politici kad sam sve završila što sam htjela. Ja se nisam politički angažirala da bih riješila stambeno pitanje, da bih našla bogatog muža, da bih stekla zvanje ili imanje. Imam sve materijalno i duhovno što mi treba, ali mislim da mogu pomoći oko rješavanja nekih problema“, kaže Filipović i pokazuje mi planove nove, moderne klinike na Veterinarskom fakultetu, kakvu sanja.I groblje za životinje, kakvo nigdje u BiH ne postoji. Uz posao na klinici, politički angažman, obiteljske obveze (udata je i ima dvije kćeri), ostane li vremena za obične, male životne radosti? „Ja sam hiperaktivna osoba i ništa mi nije teško. Volim naše planine. Nedavno sam kupila motorne sanjke i uživam na snijegu. Ali, ipak, možete kupiti što hoćete, najvažnije je ono unutrašnje zadovoljstvo. Ako niste ispunjeni iznutra, ništa vam ne može pomoći“, reče Selma Filipović odlazeći u operacijsku dvoranu gdje je već čeka jedna uspavana mačka. Prave žene nikad ne odustaju.

Autorica: Ljiljana Pirolić

Odg.ured: Željka Telišman