1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Provokator u jezuitskoj halji

Vi ste doduše ludi, ali ste katolik, rekao je svojedobno jezuitskom ocu Mennekesu kelnski kardinal Meisner. Taj neobični svećenik poznat po sklonosti prema umjetnosti koja provocira crkvu održao je svoju zadnju misu.

Friedhelm Mennekes

Friedhelm Mennekes

"Provokacija u Njemačkoj ima, na žalost, negativni prizvuk. A radi se uvijek o novom, o izazovu. O izazovu novoga. Nova slika. Nova, drukčija slika", objašnjava kelnski jezuit Friedhelm Mennekes ukazujući na pozitivne strane mijenjanja uobičajenog kuta gledanja. 68-godišnji otac je uvjeren, naime, da prava vjera u Boga - osim pobožnih riječi - treba upravo ovakav izazov suvremene umjetnosti. Mennekes je kao niti jedan drugi njemački svećenik u zadnju 21 godinu znao kako od jedne crkve napraviti međunarodno priznati izložbeni prostor.

I skepticima je mjesto u crkvi

I Bacon je našao mjesto u Mennekesovoj crkvi

I Bacon je našao mjesto u Mennekesovoj crkvi

U njegovoj crkvi svetog Petra pored misa i koncerata redovito su postavljane izložbe pri čemu otac, koji kao svećenik sada odlazi u mirovinu, nije izbjegavao ni umjetnike kritične prema crkvi: Francisa Bacona, Cindy Sherman, Rosemarie Trockel ili Davida Sallea. Ni žestoko kritiziranog Gregora Schneidera koji je u jesen 2006. postavio tri metra visoku hladnjaču za leševe usred prostora na kojem se nalazi oltar. Tu instalaciju Mennekes smatra pretečom žučne rasprave koja se vodi oko Schneiderove "prostorije za umiranje" i žestoko je brani. "Kada čujem tu histeričnu viku po njemačkim stranicama kulture - što sjevernu, to histeričniju, pitam se stvarno: gdje ja to živim?! Schneider govori o jednoj prostoriji. Zasebnoj prostoriji. To je točka u kojoj bismo, prema njegovom mišljenju, treali pozabaviti predodžbama i mislima o smrti", objašnjava Mennekes.

"Đavolje mjesto"

Gregor Scheider svojom umjetnošću provocira - ova njegova instalacija nastala je na temelju fotografije ćelije za izolaciju zatvora u Guantanamu

Gregor Scheider svojom umjetnošću provocira - ova njegova instalacija nastala je na temelju fotografije ćelije za izolaciju zatvora u Guantanamu

Uzeti pod povećalo i ono što je neugodno - iritantno, odbojno, možda i šokantno - to želi doktor politologije i profesor teologije Friedhelm Mennekes, čovjek koji se kao inicijator dijaloga između crkve i umjetnosti često nalazio između dvije vatre. Dok su umjetnici prema tom jezuitu bili skeptični gledajući ga kao crkvenjaka, pobožni katolici su prema njemu bili skeptični jer im je bio preliberalan. U više navrata je na zidovima njegove crkve stoga osvanuo natpis: "Đavolje mjesto". Imao je razmirica i s kelnskim kardinalom Meisnerom. Ali jezuitski svećenik rođen 1940. kao sin vlasnika jedne gostionice u Bottropu ostao je uvijek tvrdoglav i dosljedan sebi. I uspješno je prebrodio sve oluje nastale zbog sukoba oko umjetnosti koju je predstavljao. Vjerojatno i zato što je nekoć sam izašao na kraj s velikim sumnjama koje su ga mučile.

Bez sumnje nema ni vjere

Kao mladić je Mennekes, naime, bio ateist. Čitao je Sartrea i nakon položene mature u večernjoj školi namjeravao je sve samo ne studirati teologiju. "Otkad sam napunio 14 godina, smatrao sam se ateistom. I vrlo brzo počeo govoriti: postat ću sve samo ne pop! I ta formulacija me već uništila. Jer sam je nakon nekog vremena htio obrazložiti. I počeo sam je čitati, da bih je mogao obrazložiti", prisjeća se neobični jezuit. Čitao je Sartrea, Camusa i egzistencijaliste. I formulacija koju je izrekao predstavljala je izazov koji mu je ukazao da svoju sumnju ne može obrazložiti. Od onda, kaže, živi s njom, sa sumnjom u to je li ima Boga. I tvrdi: bez sumnje ne može se uopće vjerovati.

Slike govore više od učenih riječi

Izlažući dva desetljeća suvremenu umjetnost u crkvi svetog Petra, jezuitski otac Mennekes vjernike nije htio samo iritirati i provocirati, već i dati svoj doprinos povratku slika i mitova u katoličku teologiju, koja mu se činila prefilozofska, presuhoparna. Kao i veliki mistici i Mennekes vjeruje da je osjetilno-intuitivni doživljaj za spoznavanje istine o vjeri gotovo jednako tako važan kao i kognitivno-racionalno shvaćanje. A slike, prema njegovom mišljenju, često govore više i direktnije o Bogu nego tisuće učenih riječi. On zagovara vjeru koja živi od starih priča, pripovjetki, mudrosti i mitova i vjeruje da je razvoj teologije u posljednjih stotinjak godina bio prosvijećeno demitologiziranje. "Ne smijemo racionalizirajući zaboraviti staro - jednostavno hladno izbrisati bajke, priče i mitove", poručuje Mennekes.