1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Prosvjedi u Parizu ne prestaju

Već šesti dan traju prave ulične bitke u predgrađima Pariza u koja turisti gotovo nikad ne zalaze i u kojima uglavnom žive stranci.

Nije Bejrut, ali nije ni Pariz kakvog znamo s razgledinca.

Nije Bejrut, ali nije ni Pariz kakvog znamo s razgledinca.

Za Pariz se kaže da je „grad svjetla“, pjevaju se pjesme o njegovim romantičnim četvrtima i glasovitim zdanjima koje obilaze rijeke turista. No, dovoljno je sjesti u glasovitu podzemnu željeznicu i odvesti se nekoliko stanica dalje nego što to piše u turističkim vodičima i tamo vidjeti nešto sasvim drugačije. Iz predgrađa na sjeveroistoku Pariza već šest dana stižu vijesti o pravim uličnim borbama mladih – najčešće stranog porijekla – sa snagama sigurnosti. Iz noći u noć podmeću se požari, uništavaju automobili, baca kamenje na vatrogasce i policiju koja uzvraća gumenim mecima, suzavcem i velikim snagama.

Svjedočanstvo propale integracijske politike

Jedino konkretno što pariško predgrađe Clichy-sous-Bois ima zajedničko s Louvreom ili Domom invalida su podjednako velike zgrade. No, dok su glasovite turističke atrakcije nakrcane svjedočanstvima o slavnoj prošlosti Francuske, betonski stambeni blokovi pariškog predgrađa nakrcani su svjedočanstvima propale politike integracije doseljenika i neizvjesne budućnosti. Predgrađe teorijski broji 28 000 stanovnika od kojih je preko polovine mlađe od 25 godina. 80 posto stanovništva živi u višekatnicama, a njih 47 posto stanuje u zgradama koje imaju devet ili više katova. Kažemo „teorijski“, jer zapravo nitko ne zna koliko ljudi živi u stanovima koji su i inače prepuni: obitelj sa šest ili više članova u prosjeku živi u trosobnom stanu. Koliko stanovnika Clichy-sous-Boisa ili sličnih četvrti su stranci – to je gradskom poglavarstvu čak zabranjeno uopće i pitati zbog deklarirane ravnopravnosti građana, ali je dovoljno pogledati na tamošnje ulice kako bi se vidjelo tko nema dovoljno novaca da bi si priuštio nešto bolje.

Pod tim okolnostima nije ni čudo da se u takve četvrti bez policijske pratnje ne usuđuju ući ni vatrogasci, jer se „zakon“ piše na ulici: noževima, šipkama ili što već dođe pod ruku. I policija u te četvrti dolazi samo „pokupiti“ nove mušterije za pritvor. Tako je, po svemu sudeći, bilo i u noći s prošlog četvrtka na petak. Policija je krenula prema skupini mladića koji su se okupili na tamošnjem igralištu i – kao što to obično biva – mladići su se razbježali na sve strane. Trojica njih dosjetili su se veoma glupom skrovištu: u obližnjoj trafo-stanici, gdje su uspjeli preskočiti visoku ogradu s bodljikavom žicom na vrhu. Nesreća je bila neminovna: barem je jedan preživio s teškim povredama od strujnog udara, ali su dvojica poginula na licu mjesta. Jedan je imao 15 godina, drugi 17. Prvi je porijeklom iz Turske, drugi s Malija.

Eksplozija nasilja

Taj je incident doveo čitavu četvrt do vrenja: još iste noći su počeli sukobi mladeži s policijom, a nije pomogla ni prva izjava francuskog ministra unutarnjih poslova Sarkozyja kako su poginuli mladići prije toga provalili u jedan građevinski kontejner i da su te četvrti ionako leglo sumnjivih osoba. Naprotiv: to je izazvalo još žešće nemire i brojne slučajeve paleži – škole, dječjeg vrtića, pošte i na desetke automobila. U subotu je bilo pokušaja da se stanje smiri, ministar se ispravio i izjavio kako su mladići bili nevini, ali i da nisu imali zašto bježati, jer da ih policija nije ni ganjala.

Uslijedila je razmjerno mirna žalbena, ali i prosvjedna povorka ne samo mladeži, nego svih stanovnika četvrti u kojoj su i muslimanski vjerski vođe pozvali na mir i razum. Ali u samoj džamiji, gdje je završio mimohod, dogodio se novi izgred, premda se zapravo ne zna točno što se desilo: mladići iz te četvrti tvrde kako je policija hladnokrvno ubacila bombu sa suzavcem u džamiju usred mnoštva vjernika. Sindikat policije se zaklinje da nikakav suzavac nije bačen, nego da je jedan policajac bio napadnut sprejom za omamljivanje. Pokrenuta je i službena istraga o tom događaju, ali kako god da bilo – nasilje je eksplodiralo: samo noćas, šestog dana sukoba, policija je javila o 150 slučajeva podmetnutog požara, o desecima uništenih automobila, o desecima uhićenih i o ranjenima s obje strane.

Sarkozy: „Neće biti nikakve tolerancije“

Sukob već odavno ne divlja samo u toj jednoj četvrti, nego se proširio na tri arondissementa. Jer, prema službenoj procjeni, oko četiri milijuna stanovnika Francuske zapravo je potpuno izolirana od politike zemlje u kojoj žive, iako je nezahvalno procjenjivati što je sve dovelo do takve izolacije. Zato je prava sreća da do sada nije bilo i više žrtava, premda je policija već došla dotle da na bačeno kamenje odgovara gumenim streljivom. Ali i policijska postaja Clichy-sous-Boisa već panično zove u pomoć: samo u četvrti u kojoj je izbio nemir danima je raspoređeno više od 400 policajaca. A policija niti ima snage niti je opremljena za ovaj sukob – nego traži od vojske da joj pritekne u pomoć.

Gradonačelnik Clichy-sous-Boisa još uvijek tvrdi kako njegova četvrt nije Bejrut, ali političarima već polako nestaje pravih riječi da nađu odgovor na ovaj izazov. Osobito ako je taj političar Nicolas Sarkozy, trenutni ministar unutarnjih poslova. Jer njegove ambicije su mnogo veće od toga: upravo se o njemu kao i o trenutnom premijeru Dominiqueu de Villepinu razmišlja kao o mogućem nasljedniku Jacquesa Chiraca, dakle kao čelniku ujedinjenih snaga desnog centra – i eventualnom budućem predsjedniku zemlje. Sarkozy si nipošto ne može priuštiti da u njegovom sektoru vlada kaos – i to već danima. Zato i dalje govori kako „neće biti nikakve tolerancije“ protiv izgrednika i o teškom „zadatku“ politike čvrste ruke koji će trajati godinama i koji će „rado izvršavati“. No, je li „čvrsta ruka“ dovoljna i primjerena politika u ovom dubokom nepovjerenju koje se stvorilo između doseljenika i „običnih“ građana, to će se tek vidjeti.