1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Prostor za velike izložbe

Kunst- und Ausstellungshalle, bonnski muzej umjetnosti, jedna je od najuglednijih kulturnih adresa u Njemačkoj koja privlači posjetitelje i iz bliza i iz daleka.

default

Kunst- und Ausstellungshalle u Bonnu

2001. posjetilo ju je milijun ljudi – najviše te godine u čitavoj zemlji. «Zlato Tračana», «Barok u Vatikanu», «Njemačko nacionalno blago», samo su neki od zvučnih projekata tog muzeja. Trenutno se u njemu mogu vidjeti dvije izložbe: «Ruska duša» i «Egipatska potonula blaga».

Prominentni posjetitelji

Kada je u listopadu 1992. britanska kraljica Elisabeth u okviru svog posjeta Bonnu ušla u Kunst- und Ausstellungshalle, svrstala se kao jedna od prvih okrunjenih glava u red državnika koji su posjetili ovaj bonnski hram umjetnosti: «Gospodine gradonačelniče, Vaš grad ima dugu i ponosnu povijest kao centar kulture i učenja,» laskavim je riječima tada britanska kraljica pozdravila bonnskog gradonačelnika.

Mjesto reprezentacije

Kancelar Gerhard Schröder je u ovom bonnskom muzeju svojedobno ugostio mongolskog predsjednika i egipatskog predsjednika Mubaraka. Tu je kancelar Kohl zajedno s francuskim predsjednikom Mitterandom 1993. proslavio 30. obljetnicu Elizejskog ugovora. Tamo su 1996. Kohl i tadašnja ministrica Claudia Nolte proslavili i 10. rođendan saveznog ministarstva za žene. Od svog osnivanja je, dakle, bonnska Kunsthalle bila puno više od samog muzeja. Ona je imala reprezentativnu funkciju i bila je jedan od zaštitnih znakova kulturnog identiteta Savezne republike. Politički put do njezinog otvaranja u lipnju 1992. nije bio, doduše trnovit, ali nije bio ni bez prepreka. Još 1949. umjetnici su razmatrali mogućnost ostvarivanja takvog izložbenog prostora. 1977. je savezni kabinet dao na znanje da u jednom «duhovno-kulturnom centru» vidi doprinos uvjerljivom konceptu Bonna kao glavnog grada.

Strah od konkurencije

No, vrlo brzo su se oglasili i protivnici te ideje – mnogi su bili protiv izgradnje reprezentativnog muzejskog prostora u Bonnu jer su se bojali moćnog rivala. Tim se motivom vodio i šef Berlinske Nacionalne galerije Dieter Honisch koji je 1978. u Bonnu rekao:

«Ako ovdje u u Bonnu sada nastane jedna nova zbirka, nacionalna zbirka, onda treba računati s tim da će savezne zemlje uložiti prosvjed. Posebno smo pogođeni, naravno, mi u Berlinu gdje imamo Nacionalnu galeriju koja bi trebala imati baš ovaj nacionalni karakter. I to je razlog zašto danas ovdje ovo moram reći.»

No Kunst- und Ausstellungshalle nije nikada postala zbirka nacionalnog blaga, već najveći prostor za tematske izložbe koje se mijenjaju. Ona nije muzej u užem smislu riječi, ona je mjesto sakupljanja, čuvanja i istraživanja umjetnosti i umjetnina. Već je u prvim godinama nakon svog osnutka organizirala uspješne izložbe i simpozije, te se posljednjih godina intenzivno posvetila suradnji i razmjeni s drugim svjetskim muzejima. Zbirke njujorškog muzeja Guggenheim ili umjetnost iz Kremlja gostovali su s velikom uspjehom u Bonnu.

Dugi put do realizacije

Bonnska Kunsthalle je tako dala svoj obol i boljem razumijevanju između različitih naroda i kultura. Od ideje koja se rodila 1976. do objave namjere o njezinoj gradnji prošlo je gotovo 10 godina. 1984. je savezna vlada pak odlučila o mjestu na kojem će ona biti izgrađena. Godinu dana kasnije raspisan je natječaj na kojem je pobijedio bečki arhitekt Gustav Peichl.

1989. je položen kamen temeljac, a 19. lipnja 1992. je svečano otvorena.

U službenim dokumentima stoji da su njezina svrha i cilj učiniti vidljivim duhovne i kulturne razvoje od nacionalnog i internacionalnog značaja, posebno kroz izložbe.

Utemeljenje ovog bonnskog zdanja treba gledati u kontekstu triju novih institucija pod Kohlovom vladom: osnivanje Njemačkog povijesnog muzeja u Berlinu, otvaranje Savezne Kunst- und Ausstellungshalle u Bonnu i kao treće, osnivanje Povijesnog muzeja u istom gradu, što je Helmut Kohl najavio 1982.

«Naša zemlja, Savezna republika Njemačka, nastala je u sjeni katastrofe. Ona u međuvremenu ima svoju vlastitu povijesti. Učinit ćemo sve da u glavnom gradu Bonnu što je moguće prije nastane zbirka njemačke povijesti nakon 1945. posvećena našoj zemlji i podijeljenoj naciji.»

U međuvremenu je nacija ponovno ujedinjena, Bonn je dobio Haus der Geschichte, Muzej novije povijesti, a Bonn više nije glavni grad. No, bivši glavni grad još uvijek profitira od vremena kad je bio centar političke moći u zemlji. «Muzejska milja», kako se zove područje na kojem je okupljeno nekoliko bonnskih muzeja, i dalje poput magneta privlači desetke tisuća turista i ljubitelja umjetnosti. Danas iz državne blagajne Kunst- und Ausstellungshalle dobija 17 milijuna eura godišnje.