1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Promiču li referendumi doista demokraciju?

U Švicarskoj i ove nedjelje (18.5.) građani izlaze na referendum kako bi odlučili o čitavom nizu pitanja. Da li je to "prava" demokracija? Stručnjaci i politolozi nisu baš sigurni u to, ali svakako ima i prednosti.

Švicarci u ovom referendumu odlučuju o inicijativi minimalne nadnice od 22 franka (oko 13 eura) na sat, o tome da li da se za švicarsku vojsku kupuju novi borbeni zrakoplovi, da li da se pedofilima zabrani svaki rad s djecom i o promjenama temeljne zdravstvene skrbi. Povrh toga, neki kantoni su dodali i neke lokalne dvojbe u kojima građane pozivaju na odluku.

Sve to izgleda kao pravi maraton u glasovanju, ali je za Švicarce to demokratska svakodnevnica. Barem četiri puta godišnje ih se poziva na referendume o pitanjima o kojima u drugim zemljama u pravilu odlučuju ili parlamenti ili čak samo vlada. Jer u Švicarskoj kod svih važnih pitanja uvijek građani imaju posljednju riječ, a ako sakupe određeni broj potpisa, mogu i sami prisiliti vladu na promjenu zakona i čak Ustava.

Naravno, rezultati tih referenduma nipošto nisu uvijek onakvi kakvima se možda nadaju političari ili kako bi se moglo očekivati. Čak i kod ovog pitanja minimalne nadnice se čini kako bi Švicarci mogli odbiti tu inicijativu.

Sastanak građana Sarnena u Švicarskoj

Švicarcima je normalno da i u svojim općinama i komunama odlučuju o važnim pitanjima.

Moj glas i moja odluka

Švicarska je zapravo među rijetkim zemljama u svijetu gdje građani imaju tolike političke ovlasti pa tako i ne čudi što se preko polovice referenduma koje se održavaju u čitavom svijetu, održavaju u Švicarskoj.

Ova alpska zemlja je zato mnogima "uzor demokracije", makar su neke odluke građana zaslužile kritiku iz čitavog svijeta. Tako su 2009. Švicarke i Švicarci odlučili zabraniti gradnju džamija, a 2014. se i Europska unija digla na noge jer su Švicarci odlučili ograničiti broj stranaca u njihovoj zemlji.

Za profesora javnog prava fakulteta u Osnabrücku, Hermanna Heußnera niti takvi ishodi nisu prepreka uzeti Švicarsku kao uzor. On se zalaže da se i u Njemačkoj uvede više elemenata neposredne demokracije, jer su ovdje prepreke za referendum izuzetno visoke, a čak i kad se održi, volja građana ne mora biti obavezujuća.

Na primjer, ovakvo odlučivanje o ograničavanju broja stranaca bi u Njemačkoj bilo nemoguće i iz drugih razloga: "Ovdje se prvo mora provjeriti, da li je neki zakon sukladan našem Ustavu i Europskim pravima. A obzirom da EU jamči slobodno kretanje ljudi, zakon kao onaj u Švicarskoj uopće ne bi bio moguć", objašnjava pravnik.

Romantični pojam demokracije?

Plakat za ograničavanje stranaca

Neke odluke koje su donijeli Švicarci u Njemačkoj jednostavno ne bi bile moguće.

Ali da je takvo pravo građana da odlučuju o važnim pitanjima doista čarobno sredstvo protiv uštogljenosti politike ili čak "bolja demokracija"? Tobias Montag iz Zaklade Konrada Adenauera je sumnjičav: "To smatram nekom vrstom romantične predodžbe". Jer ovaj politolog nije uvjeren kako referendumi principijelno mogu pomoći riješiti sukobe u društvu.

Zapravo, izražavanje volje građana ponekad tek izazivaju žestoke rasprave. Tako su građani Dresdena pozvani da odluče o gradnji novog mosta i tek kad su se građani izjasnili za gradnju, oglasila su se udruženja za očuvanje okoliša glasnim prosvjedima. "U praksi se često događa da takvi postupci neposredne demokracije polariziraju građane i time nije baš pomognuto demokraciji", smatra Montag.

Štoviše, Njemačka ima i loših iskustava s izražavanjem takve "volje" građana za vrijeme nacizma, a i inače upravo diktatori u slabim demokracijama često koriste referendume kako bi svojoj politici dali neku vrstu legitimiteta. Zato Montag prije misli kako je to "neka vrsta prividne demokracije" gdje se i u demokratskim društvima otvara prostor populistima da na referendumu provode svoje ideje.

Istina je negdje u sredini

Plakat za referendum za zabranu gradnji džamija

Druge pak, koje očito diskriminiraju neke građane zbog njihove vjeroispovjesti, ne bi bile ni poželjne.

Montag ističe i problem koji se često spominje među stručnjacima kako referendum samo još više kompliciraju političke odluke i odgađaju provedbu važnih odredbi. Pravni stručnjak Heußner se ne slaže potpuno s tim mišljenjem: "Najvažnije kod neke političke odluke jest da nije donesena brzo, nego da je dobra. Na kraju, zakoni se ne pišu samo da vrijede danas i sutra, nego da uvedu temeljiti red. Treba vremena da se razmisli o nekim stvarima i da se ljude uvede u raspravu."

Njemačka politika, a i političari mnogih drugih država su skloni jednostavno "progurati" kroz proces u parlamentu, makar onda morali shvatiti da su zakoni koje su sami pisali - loši. Tako nešto u Švicarskoj je izuzetno rijetko.

Ali da li je doista neki referendum izražena "volja svih građana", odnosno svih socijalnih skupina? Ili i na referendum prije svega izlaze obrazovani građani koji prate politička zbivanja pa tako možda čak i povećavaju socijalne razlike?

Ako se referendumi u Švicarskoj uzimaju pojedinačno, onda je to točno, priznaje i Heußner. U prosjeku, jedva oko 50% građana uopće izlazi na referendume. Ali ako se uzmu svi referendumi održani u mandatu jedne vlade, onda čak četiri od pet građana Švicarske barem jednom izađe na referendum kako bi objavio svoje mišljenje. A to je, u usporedbi sa učešćem na izborima u Njemačkoj, onda sudjelovanje o kojem se tu može samo sanjati. "To znači, obzirom na ono što je građanima doista važno, u Švicarskoj postoji veće sudjelovanje u političkim procesima čak i među siromašnijim slojevima društva."

Sjedište EK u Bruxellesu

Ali usprkos tome, golemoj europskoj birokraciji bi bilo ljuto potrebno barem ponekad i građane pitati, što ona misli.

Lijek i za europskog birokratskog mastodonta?

Profesor prava je uvjeren kako bi i Europska unija imala mnogo koristi da svoje građane pozove na izražavanje mišljenja, osobito zato da svoj imageanonimne birokracije pretvori u projekt oko kojeg bi se okupili svi građani Europske unije. U nekim pitanjima nisu važne nacionalne granice, kao na primjer da li da vodoopskrba bude privatizirana. "To stvara europsku javnost i zajednički osjećaj građana Europske unije".

Dobar je primjer upravo sakupljanje potpisa za inicijativu "Voda je ljudsko pravo" koje je potpisalo 1,8 milijuna građana diljem EU. Ali većina političara Europske unije se protivi uključiti građane u proces odlučivanja. Iza toga vjerojatno stoji i bojazan da bi takvi "glasni građani Europske unije" mogli pomutiti neke račune Bruxellesa.

Jer do sada se doista pokazalo kako građani u pravilu žele nešto drugo nego njihovi "demokratski izabrani" zastupnici u parlamentu. Kad god su građani smjeli odlučivati o nekom europskom projektu, odgovor je uvijek bio: "Ne!"

Preporuka uredništva