1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Problemi u koncentraciji i njihove posljednice

Albert Einstein, Winston Churchill i Dustin Hoffman - svi oni patili su ili još uvijek pate kao i mnogi roditelji koji su užasnuti kada se uspostavi dijagnoza njihove djece: hiperaktivnost, ADS - sindrom deficita koncentracije.

default

Ovakvi poremećaji koncentracije kod današnje djece nisu rijetkost. Oko osam posto djece pati od ovog sindorma.Takva djeca često imaju probleme u školi, pored ostalog zbog poteškoća u koncentraciji. Norveški znanstvenici sada izvješćuju o velikim društvenim posljedicama. ”Rob svoje strasti”, ”strah i trepet škole”, ”muka obitelji” - tako su u 19. stoljeću glasile ocjene pedijatara o ”moralno bolesnom djetetu”. Danas je pak jasno: radilo se najvjerojatnije o djeci koja su patila od ADS sindroma i nedostatka koncentracije, a danas se to naziva hiperaktivnost. Promjena naziva pokazuje koliko je liječnicima i znanstvenicima zapravo teško stvoriti pravu sliku o ovoj psihičkoj smetnji. Pri time je ADS veliki problem ne samo za pogođenu osobu.

ADS je najčešća psihička smetnja. Ovakav poremećaj u ponošanju ima oko 5 posto muškog stanovništva i ukoliko ih se liječnički ne tretira gotovo 40 posto ih završi u ovisnosti o drogama. U Norveškoj oko polovice zatvorenika boluje od ADS-a. Za društvo je to vrlo skupi problem.

Znanstvenik Terje Sagvolden sa sveučilišta u Oslu smatra da je moguće spriječiti da oboljeli od ADS-a završe u ovisnosti od droga. Jer, kako navodi, uzimanje droga samo je bespomoćan pokušaj liječenja ovog psihičkog poremećaja:

”Ne bi kazao da svi ovisnici o drogama pate i od ADS-a, ali se ipak radi o ne tako malom broju. Bez liječenja mnogi dečki završe kao ovisnici. Međutim, ako dobiju lijekove, odgovarajuće liječenje i njegu tada je opasnost da završe u ovisnosti jednaka kao kod ostalog stanovništva. To pokazuju znanstvene studije. Bez liječenja oboljeli od ADS-a dobivaju još i problem ovisnosti”.

Terje Sagvolden radi uglavnom u laboratoriju. Ipak, vjeruje da je istraživanje ponašanja kod pacijenata oboljelih od ADS-a mnogo važnije nego pokušati saznati nešto o njihovim genima. Prema njegovom mišljenju postoji izgled za efikasno liječenja samo ako znanstvenici otkriju što je to što pokreće pacijente koji pate od ADS-a:

"Djeca i odrasli oboljeli od ADS-a agiraju prije nego što promisle. Oni samo za zabavu skaču s jedne stijene na drugu ili rade neke druge opasne stvari. Tek kasnije im padne na pamet koliko je to bilo opasno. Dječak sa ADS-om koji neko drugo djete gurne s bicikle ne razmišlja o tome da bi svojom akcijom mogao ozlijediti to dijete. Radi se o impulzivnoj akciji. Možda iz razloga što bi rado imao bicikl. ADS pacijenti su impulsivni i ne razmišljaju o posljednicama svoga ponašanja”.

Međutim nazvati ih nemoralnim kako su to činili liječnici u 19. stoljeću zaisgurno nikako nije na mjestu. Srećom danas se kemijska nestabilnost u mozgu može tretirati lijekovima. No, samo to nije dovoljno:

”Mora se raditi s roditeljima. Roditelji moraju naučiti kako se ponašati prema djetetu s oboljenjem od ADS-a. Važno je da je ponašanje konstantno. Mora biti jasno određeno što je dozvoljeno a što ne. Popuštanje za ovakvu djecu nije na mjestu. Ne smije se primjerice kazati - Ti to još smiješ jer si mali - i nakon toga godinu dana kasnije kazati - zločesti dečko, u tvojim godinama ovako nešto se ne radi -. Sa takvim izjavama ne izlazi se na kraj kod djece koja boluju od ADS-a. Stoga su važna konstantna pravila. Možda je čak bolje biti strog. Držim da je to dobar savjet, prema možda ne i politički korektan.

Terje Sagvolden je siguran: ADS će biti prva psihička smetnja koju će liječnici zaista shvatiti.