1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Problemi frustrirane ratne djece u starosti

Otprilike jedna četvrtina njemačkoga stanovništva na kraju Drugog svjetskog rata bila su djeca i mladež. Ondašnja djeca danas su stara preko 60 godina. I pate zbog traumatičnih doživljaja u djetinjstvu.

Djeca u školi neposredno nakon 2. svjetskog rata

Djeca u školi neposredno nakon 2. svjetskog rata

50-ih godina znanstvenici su smatrali da je ta generacija dobro prebrodila dramatične događaje Drugog svjetskog rata. Isključivalo se mogućnost daljnjih posljedica. Ali, bio je to krivi zaključak kako pokazuju novija istraživanja. Od preko 20 milijuna još živućih trećina ima traumatske posljedice zbog onoga što su doživjeli u ratu.

Vatrogasna sirena i danas naježi kožu

Zračna opasnost. Danas se takvi zvukovi sirene u Njemačkoj čuju samo kad se sirene testiraju. Zvuk se prostire ulicama u kojima ništa više ne podsjeća na strahote i razaranja od prije više od 60 godina. Tamo gdje su nekoć bili mrtvi i ruševine danas su nove kuće, drveće raste, djeca se igraju na ulici. Sve je potpuno normalno dok se ne oglasi sirena:

„Kad čujem sirenu naježi mi se kosa, oblije me hladan znoj.“

„Dok sam radila na školi povremeno se u 12 sati oglašavala sirena. Ja tada više nisam bila u stanju držati nastavu i to sam u pravilu rekla djeci. To je ostalo iz rata.“

Noćne more nakon izvlačenja iz ruševine

Hildegard Jost-Berns i Renate Doering bile su djeca za vrijeme Drugog svjetskog rata. Jedna je živjela u Kasselu, druga u Essenu kad su saveznici bombardirali te gradove. Hildegard Jost-Berns imala je pet godina kad je kuća njezinih roditelja izgorjela nakon bombardiranja. Bila je premalena da bi shvatila zašto se to događa, a prevelika da bi to ikad zaboravila. Požar kuće još je godinama kasnije imala kao noćnu moru. U sjećanje joj se usjekla i činjenica da je usljed bombardiranja bila zatrpana u ruševini iz koje su ju kroz jedan šaht za zračenje izvukli spasioci.

Djeca Hitlerovog propagandista Josepha Goebbelsa s majkom. I ona su postala žrtve rata.

I djeca Hitlerovog propagandista Josepha Goebbelsa postala su žrtve rata

„Kao dijete su me prvu gurali kroz taj šaht, imala sam svoga medvjedića u ruci i onda me jedan vojnik stavio na kamen ispred kuće, tu nije bilo još nikoga od moje obitelji, ta scena je neizbrisiva u meni. Stavila sam medvjedića preda se i gledala kuće preko puta koje su gorjele. To ne mogu zaboraviti.“

Bombardiranje mnogima prekinulo djetinjstvo

Bio je to gubitak doma i sigurnosti, ali i vlastitog djetinjstva:

„Moje je djetinjstvo završilo napadom na Dresden. To je bilo nešto potpuno neočekivano i potpuno katastrofalno. Ostali smo pošteđeni izravnog bombardiranja, ali bojali smo se. Moja majka nas je idućeg dana nakon bombardiranja strpala u auto i odvezla na selo. Prije nego što smo tamo stigli, došao je drugi val bombardiranja. To je bio osjećaj nečega jako stravičnoga.“

Nije bilo psihologa

O ranjenom osjećajnom svijetu Beatrix Wagner nije se imao tko brinuti. Njezina majka i ostali odrasli i sami su bili bespomoćni. I za njih je to bilo previše. Ni nakon rata nije bilo prilike da se time pozabavi. Nije bilo psihologa koji bi se brinuli za traumatiziranu djecu. Eventualne brige za duševno i tjelesno zdravlje te djece raspršila je jedna studija 1954. godine. Psihijatar Hartmut Radebold o rezultatima te studije:

Brandenburška vrata u njemačkom glavnom gradu oštećena u ratu

I Brandenburška vrata u njemačkom glavnom gradu bila su oštećena

„Prema tadašnjim metodama djeca nisu pokazivala nikakve posljedice. Imala su normalnu težinu, normalan rast, normalne uspjehe u školi, nisu imala teških psihičkih poremećaja koje bi bilo moguće dokučiti tadašnjim metodama. I svi su bili zadovoljni. Roditelji su bili zadovoljni, javnost i znanost.“

Poremećena komunikacija s okolinom

Tek se početkom 2000. godine znanost ponovo počela baviti generacijom ratne djece. U svom znanstvenom i terapijskom radu psihijatar Radebold je uvijek iznova kod osoba starijih od 60 godina nailazio na simptome koji su jasno ukazivali na neprerađene doživljaje iz djetinjstva. Upadljive su bile smetnje u odnosima s okolinom, kakve opisuje Beatrix Wagner:

„Odrasla sam u ženskom društvu. Žene su u to vrijeme bile solidarne jedne s drugima i brinule se i za uzdržavanje. Uvijek sam imala osjećaj da muškarce ne trebamo. Nesigurna sam, ne mogu normalno pristupiti muškarcu. Ili mislim da on želi samo igrati jakoga ili da te promatra samo kao seksualni objekt.“

„Što preživim, to me ojača“

Nekadašnju ratnu djecu zahvaćaju sjećanja na vlastitu prošlost ne samo u partnerstvu. Nekad je to sirena, nekad skučenost u cijevi aparata za magnetnu rezonanciju na liječničkom pregledu, koji u njihovu podsvijest vraćaju slike i stravične prizore iz djetinjstva. To je proces, koji neki tek s velikim negodovanjem prizivaju u sjećanje:

Profesor Hartmut Radebold

Profesor Hartmut Radebold

„Mnogi muškarci i žene imaju o sebi sliku kao 'izvrsno, to sam sve preživio, i uspio sam'. Možda poznajete izreku: 'Ono što nas ne ubije, to nas ojača, ali i otvrdne'.“

Posljedica i izbjegavanje liječnika

Na taj način su uspomene duboko zakopane, počivaju u dnu podsvijesti odrasle osobe, usred svakodnevnog poslovnog i obiteljskog života. Odlaskom u mirovinu te uspomene ponovno oživljavaju. Bez smetnji dnevne poslovne užurbanosti i vreve, nekadašnja ratna djeca ostaju upućena sama na sebe i vraćaju se svojoj prošlosti. Posljedice toga su depresije, panični napadi i tjelesni problemi kao što su srčani bolovi. problemi, kojima se, međutim, ne može uvijek ući u trag. Jer,

„Velik je problem pri tome, da su tadašnja djeca i mladi preživjeli, jer nisu imali obzira na svoje tijelo, a to znači bolesti, ozljede, pothranjenost, glad i loša opskrba. Stoga ne čude neke statistike da oko 80% muškaraca tih godišta ne obavlja redovite preventivne preglede.“

Fotografija odaje izgubljeno djetinjstvo

Kod žena to ne čini oko 50 posto. Senzibilnost za signale vlastitog tijela i psihe za sada je vrlo slaba. Percepcija osobne žalosti je poremećena. To iskustvo morala je nedavno proći i 69-godišnja Hildegard Jost-Bens, kada je izvukla dječju fotografiju, na kojoj je ona kao osmogodišnjakinja, s mašnicom i srebrnastim loknama:

„Uvijek sam mislila da je to moja posebno lijepa fotografija, a onda je došla moja kućna pomoćnica, s 36 godina, koja je promatrajući tu sliku rekla kako na njoj jako ozbiljno gledam, te kako to nije nikakva dječja slika! Tek mi je onda upalo u oči. Poslije sam više puta promatrala tu sliku i došla do zaključka da je imala pravo. Iako je godine 1946. ono najgore već bilo prošlo … izvanjski“.