1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

PRO: Sjećanje oslobađa

Bundestag opominje Tursku na nužnost sjećanja na genocid nad Armencima. To je dobro, smatra Christoph Strack. Pogled na povijest koja razdvaja može otvoriti put zajedničkoj budućnosti.

Postoji jedna mudra židovska izreka: „Želja za zaboravom produžava progonstvo, a tajna izbavljenja se zove sjećanje.“ Savezni predsjednik Richard von Weizsäcker upotrijebio ju je u svom nezaboravnom govoru povodom 40. obljetnice kraja Drugog svjetskog rata, u Bundestagu u Bonnu 8. svibnja 1985.

Mora se suočiti s vlastitom prošlošću. Svatko pojedinačno i narodi također. Prije nekoliko dana su to demonstrirali i savezna kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Francois Hollande, i to nad grobovima u Verdunu.

Tu se rečenicu, taj apel za iskrenim sjećanjem s pravom smije primijeniti i na pitanje odnosa prema sudbini i do 1,5 milijuna Armenaca, koji su prije 100 godina u Osmanskom carstvu ubijeni, uništeni.

Christoph Strack

Christoph Strack

Bio je to genocid, u kojem je od travnja 1915. stradalo nekoliko stotina tisuća ljudi, pretežito pravoslavnih kršćana. Armenci, Aramejci, Asirci, Pontski Grci. „Njihova sudbina je egzemplarna za povijest masovnog uništavanja, etnička čišćenja, genocide općenito, koji su na tako stravičan način obilježili 20. stoljeće“, stoji u prijedlogu rezolucije koji su u Bundestagu podnijeli Unija (kršćanski demokrati) i SPD (socijaldemokrati).

Bundestag će dakle, s glasovima Unije, SPD-a i Zelenih, govoriti o „genocidu“. I to je dobro. Već odavno se Njemački parlament bavi poviješću u godinama 1915./1916. Usvajanje rezolucije je bilo odgođeno u travnju prošle godine na ovaj četvrtak u lipnju (2.6.), a pojam „genocid“ stoji u službenom naslovu prijedloga.

Neslavna njemačka povijest

Pritom papir izričito (i jasnije nego ranije) govori o njemačkoj ulozi. „Bundestag žali zbog neslavne uloge Njemačkog Reicha (carstva, nap. red.), koji kao glavni vojni saveznik Osmanskog carstva, unatoč jednoznačnim informacijama (…) nije pokušao zaustaviti te zločine protiv čovječnosti“. Što nam to pokazuje? Pokazuje nam da velike stvari u povijesti nisu samo pitanje godina i desetljeća. To nam na krvav način pokazuju i konflikti u Siriji i Iraku.

Još jedan detalj pokazuje da Bundestag putem sjećanja želi ostvariti normalizaciju. 10. listopada 2009. Turska i Armenija su potpisale protokole o uspostavi diplomatskih odnosa i otvaranju granica. Taj se trenutak proslavio kao korak ka normalizaciji povijesno opterećenih odnosa. No, protokoli nikada nisu ratificirani. Ni s jedne ni s druge strane. Bundestag zahtijeva ratifikaciju od strane Turaka i Armenaca, kako bi na temeljima jednog konflikta s dugom tradicijom moglo nastati nešto novo.

Da, odluka Bundestaga dolazi u nezgodno vanjskopolitičko vrijeme. Tu je slučaj Böhmermann, tu je deal EU-Turska oko izbjeglica, tu je – kao detalj tog deala – i pitanje liberalizacije viznog režima za Turke koji putuju u EU.

Sjećanje

Ali za činjenicu da često vlada vanjskopolitički nezgodno vrijeme, kriva je i turska strana. Prijetnje, o kojima pričaju neki zastupnici, ne funkcioniraju ni ovdje ni tamo. Ne radi se o krivnji novorođenih, ali se radi o odgovornosti novorođenih, da se ne suoče samo s junačkim epizodama povijesti, nego da znaju i za mračne sate svoje povijesti. I da onda krenu prema onome: „Tajna izbavljenja se zove sjećanje.“ Sjećanje oslobađa.

Dobro je da Bundestag na to podsjeća. Nijemce. I Turke.

Preporuka uredništva