1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Prisilnim radom u zatvorima do deviza

Politički zatvorenici u bivšem DDR-u su, primjerice, proizvodili ženske čarape. Jedna nova studija Savezne vlade daje uvid u život prisilnih radnika u DDR-u, koji službeno uopće nisu postojali.

Od 1949. do 1989. u Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR, NjDR) je zbog svog političkog uvjerenja u zatvoru završilo između 250.000 i 300.000 građana. Posebno mnogo ih je uhićeno u prvom desetljeću DDR-a. No, i na samom kraju, 80-ih godina, još uvijek je bilo između 3.000 i 4.000 onih koji su završavali u zatvorima Istočne Njemačke. Mnogi od njih su u zatvoru sjedili zbog sumnje da žele pobjeći iz DDR-a od komunističke diktature. Oko tisuću njih je godišnje otkupljivala Savezna Republika Njemačka i tako su umakli zatvoru i teroru državne sigurnosti, odnosno tajne službe DDR-a poznatije kao STASI.

Politički zatvorenici su jednako kao i kriminalci slani na prisilni rad, primjerice u tekstilnu ili kemijsku industriju kako bi popunili rupe u državnom gospodarstvu. A zbog toga što su nepravedno zatočeni, njihov rad se smatra prisilnim radom. Povjerenica Savezne vlade za njemački istok Iris Gleicke predstavila je u Berlinu studiju koja bi trebala razjasni sustav prisilnog rada političkih zatvorenika u DDR-u.

Iris Gleicke

Iris Gleicke

U studiji stoji da političkih zatvorenika službeno nije bilo u DDR-u. U prvim godinama te zemlje politički zatvorenici su u zatvorima bili zajedno s kriminalcima. Kasnije su podijeljeni na više različitih mjesta. Tako su napravljeni i specijalizirani zatvori za deportaciju zatvorenika na Zapad. No, naravno to se nije smjelo iznijeti u javnost.

Prisilni rad kao plansko gospodarstvo

Najkasnije s početkom ere Ericha Honeckera 1971. je rad zatvorenika, uključujući i političke, dobio čvrsto mjesto u centralnom gospodarskom planiranju zemlje, kazao je autor studije Jan Philipp Wölbern iz Centra za istraživanje novije povijesti u Potsdamu. Godišnje je bilo između 15.000 i 30.000 zatvorenika na prisilnom radu. Wölbernovi nalazi zasnovani su na dokumentima STASI-ja, podacima središnje baze podataka o zatvorenicima i osobnim svjedočenjima zatvorenika. Prije svega zatvorenici su trebali zaraditi devize, objašnjava autor studije. Tako su zatvorenici morali proizvoditi ženske čarape, koje su potom prodavane na zapadu i plaćane njemačkom markom. Tako su devize dolazile u DDR, koje bi se potom koristile za kupovinu robe široke potrošnje koja je nedostajala Istočnoj Njemačkoj.

Roland Jahn

Roland Jahn

Studija pokazuje zločinački sustav u DDR-u i to ne samo u aparatu državne sigurnosti, već da je DDR kao cjelina bio zločinački sustav, kaže šef Centra za istraživanje dokumenata STASI-ja Roland Jahn. Kada je riječ o temi prisilnog rada, studija je potvrdila da je partijsko vodstvo (SED), dakle političko vodstvo DDR-a, igralo važnu ulogu kao centralna institucija za planiranje.

Zatvorenici za prljave poslove

Istraživanje, subjektivno gledano, zaključuje da mnogi zatvorenici na rad nisu gledali negativno, jer su u odnosnu na izolaciju i nerad, radom ubijali dosadu. No, politički zatvorenici su nerijetko radili u mnogo težim uvjetima nego drugi zatvorenici: imali su veće norme, mnogi su morali raditi u noćnim smjenama ili posebno opasne i teške poslove. A ni zaštita na radu ni medicinska zaštita nisu bile adekvatne.

To je potvrdio Christian Sachse iz Unije žrtava tiranije. On zastupa stotine žrtava prisilnog rada. Nekada je to bilo i skupljanje visoko toksične žive i to samo metlom i lopaticom, kaže Sachse. Drugi su pak udisali pare teških metala koje su im kasnije najvjerojatnije izazvale oboljenja raka.

Mnoga pitanja ostaju

Roland Jahn zahtijeva da se posljedice zatvora znanstveno bolje istraže. Jer, postoji vrlo malo studija o svemu tome, a široj javnosti je sve to postalo poznato tek 2012. Tada je IKEA priznala da je znala da su u njenoj proizvodnji namještaja sudjelovali i politički zatvorenici.

Jahn kaže da se upravo uloga tvrtki mora bolje istražiti. No, nedostaje volje za tim da se stvari razjasne. 6.000 njih je bilo uključeno u trgovini između dvije Njemačke. Procjenjuje se da su prisilni radnici proizvodili robu za 100 zapadnih tvrtki. Ali, samo nekolicina njih je zahtijevala uvid u akte STASI-ja, kritizira Jahn.

Štoviše, Jahn je pozvao ove tvrtke da financijski podrže udruženja žrtava diktature Istočne Njemačke. Povjerenica savezne vlade za njemački istok Gleicke je "vrlo oprezna" kada je riječ o daljnjim odštetama žrtava kako ne bi poticala "neostvarive nade". A žrtve diktature DDR-a već sada imaju pravo na obeštećenje u vidu mirovina. Gleicke umjesto toga predlaže da se radi na sjećanju i to da se nekadašnji zatvor u Naumburgu preuredi u spomen-područje.