Prirodna bogatstva su često razlog ratova

Iako se to često tako predstavlja u medijima, većina sukoba nije tako crno-bijela. „Ne radi se samo o zločestim poduzetnicima koji iskorištavaju resurse na račun države pri čemu se služe korupcijom“, kaže bivši predsjednik Bocvane Festus Gontebanye Mogae: „Mi Afrikanci smo zaslužili kritike. Mnogo je onih koji su došli u Afriku kako bi se obogatili iskorištavanjem naših resursa. Mi smo također u tome sudjelovali i osiromašili smo naš vlastiti narod. To nam se s pravom može prigovoriti. Točno je da imamo loš geografski položaj, ali to nije izgovor da ne možemo voditi bolju politiku koja će se boriti za naše građane i protiv siromaštva.“

Kobno crtanje granica

Kada je riječ o sadašnjem ratu u Demokratskoj Republici Kongu, njega se može označiti ratom za sirovine. Međutim, ovaj sukob ima dublje korjene. Prije svega zbog toga što je afrički kontinent podijeljen na različita plemena, kulture, regije i geografske zone. „Stanovništvo na istoku Konga je isto kao i u Burundiju, Ruandi ili na zapadu Ugande. I bez sirovina nema posebne privlačnosti između ljudi na istoku i zapadu Konga. Ali, postoji i suparništvo između etničkih skupina koje su iste u Ruandi, Burundiju i Ugandi. To se ne može jednostavno ignorirati“, kaže Mogae.

Mnogo je primjera da se sukobi zaoštravaju upravo zbog raznih sirovina. I tu se zatvara krug: međunarodni koncerni od korumpiranih vlada kupuju pravo na korištenje prirodnih bogatstava. Vlade kasnije od toga novca kupuju oružje kako bi pod nadzor dovele nemire u zemlji. To s druge strane potiče ilegalno korištenje rudnog blaga, nasilje i teror nad lokalnim stanovništvom, jer i pobunjenici trebaju novac za oružje.

Više transparentnosti, manje korupcije

Od koncerna se, istina, ne može očekivati da aktivno rješavaju sukobe, ako koriste prirodna bogatstva, ali se može očekivati da prekinu taj začarani krug, kaže Anke Galama međunarodni koordinator organizacije „Fatal Transactions“: „Koncerni kao prvo moraju javno reći da u tim područjima žele sklapati poslove. Pri tome moraju otkriti svoju stvarnu ulogu, čak i ako je ona negativna. Koncerni moraju pokazati više transparentnosti, pošteno reći koliko plaćaju, tko im daje koncesiju, s kojim režimima surađuju. Mislim da bi to u najmanju ruku bio početak.“

Ali, koncerni će na to biti spremni samo ako na njih bude napravljen pritisak: ili od strane vlada ili od međunarodnih nevladinih organizacija.