Prijenosno računalo za manje od 100 dolara

Utoliko je inicijativa koja je potekla ništa manje nego iz tvornice mnogih nobelovaca i vrhunskih znanstvenika - iz Massachusetts Institute of Tehnology, borba i protiv siromaštva i protiv neznanja: da svako dijete dobije prijenosno računalo. Toj inicijativi su se u međuvremenu priključile i mnoge kompanije i mnoge vlade država koje žele da njihovi najmlađi stanovnici steknu tu novu vrstu pismenosti jer je i uvijet kojeg su odredili u MIT-u - da to računalo ne smije koštati preko 100 dolara.

Prvi modeli tog "Računala za svako dijete" kojeg je proizveo tajvanski proizvođač "Quanta", ne izgledaju ni slično prijenosnicima kakve ćete vidjeti kod poslovnih ljudi u svakoj čekaonici zračnih luka ili na stolovima za konferencije. Kričavo su zelene boje i iz njih viri žuta ručica od debele plastike. Ekran im je manji nego kod skupih prijenosnika - ali iako ti prijenosnici izgledaju kao jeftina igračka, oni su istovremeno produkt vrhunske tehnologije kojeg je razvio Institut u Massachusettsu. Jer oni moraju funkcionirati svugdje i u svim okolnostima - od pustinje do kolibe u prašumi i ne mogu računati niti da će dijete koje će ga koristiti, imati utičnicu za struju ispod stola - a još manje utičnicu za telefon ili za internet. Problem struje je riješen već rečenom ručicom - to je ručica za dinamo ali u novijim verzijama, planiran je vanjski priključak gdje će se struja na primjer moći proizvoditi i pedalama. Jer iako bi se možda moglo reći kako je Zapad prepun starih prijenosnika koji bi mogli naći put do korisnika u trećem svijetu, stari modeli - pa makar koliko bili isprva skupi, pravi su gutači energije. Najviše struje troši ekran - zato ovaj model za svako dijete ima specijalni ekran koji troši minimalnu količinu energije a u drugom modusu rada ga se ipak može koristiti i kada djeci sja sunce preko ramena. Drugi je problem, kako i djetetu u Nigeriji omogućiti pristup internetu kada je i telefon rijetkost. Rješenje je razvijeno u MIT-u i zapravo mu je uzor živčani sustav čovjeka: kao neuroni, ta računala komuniciraju međusobno i iako je na koncu potrebna stanica koja će informacije prenostiti sa i na svjetsku mrežu, potrebno je kud i kamo manje odašiljača nego u "klasičnoj" bezžičnoj lokalnoj mreži računala.

Utoliko su prvi modeli doveli do apsurdnih situacija: da se i svi ukućani raduju računalu kojeg je dobio školarac jer služi i za rasvjetu. Nicholas Negroponte, direkotr MIT-a i presjednik nevladine udruge "Po jedan prijenosnik za svako dijete": "U Kambodži ima sela koja nema ni struje ni vode, ni televizije ni telefona, ali funkcionira računalna mreža. Prve riječi na engleskom koje nauče tamošnja djeca je 'Google' i znaju samo za 'skype' - još nikad nisu čuli za običan telefon, nego koriste samo tu inetenet-telefoniju. A kada uvečer dođu kući, sa svojim računalima imaju brzi pristup intenetu u kolibi bez struje. I roditelji su oduševljeni: jer kada otvore svoje prijenosnike, to je najsnažniji izvor svjetlosti u kući."

Sada o cijeni: naravno da bi ta vrhunska mrežna tehnologija koštala da nije poklonjena sa Instituta. Ekran se već masovno proizvodi za prijenosne DVD-playere. Isprva procesore proizvodi AMD ali sada je i Intel zainteresiran za suradnju. I Microsoft je promijenio mišljenje i sada bi i on pomogao, ali ta računala rade na ionako besplatnom i mnogo racionalnijem operativnom programu Linux. A tajvanski proizvođač "Quanta" možda nije poznat širokoj publici - ali on zapravo proizvodi, pod različitim nazivima, svaki treći prijenosnik na svijetu. Nicholas Negroponte: "Šezdeset postotaka cijene prijenosnika ide na maržu, marketing, prodaju i zaradu. Mi nemamo ništa od toga."

Trenutno je cijena prijenosnika negdje oko 135 dolara - ali su organizatori uvjereni kako bi je mogli spustiti sve do 50 dolara po komadu ako se počne doista masovno proizvoditi. Zainteresiranih ima doslovce gomilu - a riječ je samo o vladama i ministarstvima, jer nije predviđeno da se ta računala prodaju po trgovinama nego prije svega dijele prego škola i vladinih institucija. Od Tajlanda i Pakistana pa do Brazila, od Rusije pa do Nigerije ili Etiopije - svi su željeli ući već u prvu, eksperimentalnu fazu. Sin libijskog diktatora Gadafija je libijskim školarcima obećao i posebnu satelitsku vezu. U drugoj fazi su tu već skoro svi - od Hrvatske pa do Kine i Indije. Direktor MIT-a, Negroponte:

"Od sada ću se do kraja života baviti projektom 'Jedan prijenosnik za svako dijete' - što zapravo već i činim."