1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

„Premlaka“ bankarska unija

U sporu oko bankarske unije, države članice Europske unije i Europski parlament, uspjeli su postići „privremeni kompromis“. Stručnjaci kritiziraju dogovoreno, kažu: prekasno, premalo i nedovoljno efikasno.

Priča o tzv. bankarskoj uniji prebrzo je ispričana. Navodno je zasnovana na tri stupa. Kao prvo, Europska središnja banka (ECB) bi u studenom ove godine, trebala započeti s primjenom dogovorenog. Međutim, efekt klimavog kompromisa, mogao bi biti uočljiv tek za dvije godine. Jer tek u razdoblju od osam godina, bio bi stvoren tzv. fond za otplaćivanje dugova, koji bi jamčio sigurnost uloga.

Istodobno, postoje dvije linije fronta u sporu oko bankarske unije, koja bi euro u budućnosti trebao učiniti stabilnijim. Jedna je nastala između zemalja zone eura i europskih institucija jer Europska komisija pokušava ojačati utjecaj ECB-a nad bankama u zoni eura, dok vlade zemalja, koje koriste tu valutu, ne prihvaćaju veći monitoring banaka iz Bruxellesa i zahtijevaju opstanak nadzora na nacionalnoj razini. Razlog je krajnje jednostavan, ako se ima u vidu da su neka nacionalna regulatorna tijela već činila gotovo sve, ne bi li prikrila teške greške banaka. Martin Hellwig je direktor odjela za istraživanje općih dobara na Institutu Max Planck u Bonnu. On navodi krajnje racionalan razlog za čvrst stav nadležnih tijela pojedinih država zone eura. „Imajte u vidu da su slabe banke nešto što odgovara vladinim činovnicima, jer oni tako imaju lakši pristup štampanju novca, dakle svježem novcu.“

Bankarska unija, dobar pokušaj samo na papiru?

Deutschland Martin Hellwig Max-Planck-Institut

Martin Hellwig

Ili još konkretnije: u razdoblju između rujna 2011. i veljače 2012. godine, Europska središnja banka omogućila je kredite po izuzetno niskoj kamatnoj stopi. Riječ je o sumi od 1.000 milijardi eura. „Veliki broj slabih banaka je iskoristilo tu priliku, posudilo novac od ECB-a, a onda su ga dalje ustupile državi“, kaže Hellwig u razgovoru za Deutsche Welle. Prema njegovom mišljenju, bankarska unija bi mogla biti dobar pokušaj u suočavanju ECB-a sa suverenitetom u monetarnoj politici na nacionalnoj razini, jer bi omogućila bolju superviziju u bankarskom sektoru.

Pod pretpostavkom da Europska središnja banka na vrijeme uvidi da je poslovanje neke banke pogrešno i kontraproduktivno, mogla bi potaknuti njeno zatvaranje. Upravo je to druga točka sporenja Europske komisije s državama članicama Europske unije. Ipak, bankarska unija ne bi imala nikakvog smisla, upravo bez te opcije da ima posljednju riječ u kompletnom europskom bankarskom mehanizmu. Ali vlade zemalja zone eura ne žele popustiti, inzistiraju na „pravu glasa“. Kompromis koji je u međuvremenu postignut je to i omogućio. Što znači da će proces donošenja važnih odluka biti otežan i bespotrebno dug.

Tko plaća dugove?

Druga bojišnica spora nastala je između zemalja dužnica i vjerovnika. „Države koje teže stabilnosti odugovlače proces formiranja bankarske unije, dok se zadužene zemlje nadaju njenom brzom formiranju, jer bi ona ove prve obvezala na pružanje pomoći“, pojašnjava Joachim Starbatty, ekonomski analitičar.

I zaista je tako. Njemačka je u lipnju 2012. pozdravila osnivanje bankarske unije, ali je od tada uvijek iznova inzistirala na temeljnosti, a ne na brzini njenog formiranja. U takvom držanju nema ničeg nelogičnog. Njemačka je samo jedna u nizu zemalja, koja smatra da njemački i drugi europski poreski obveznici, ne bi dodatno trebali biti opterećeni. To pitanje ostalo je otvoreno, jer se ideja njemačkog ministra financija Wolfganga Schäublea, koja podrazumijeva veću odgovornost dioničara i štediša, pa tek onda poreskih obveznika, mnogima nije dopala. Pri tome, trebalo bi naglasiti da ni u tom slučaju, poreski obveznici, ne bi bili u potpunosti zaštićeni. Jer financijska sredstava u fondu za pokrivanje dugova su trenutno premala (55 milijardi eura).

„Ta suma je smiješna“, komentara bankarski stručnjak, Martin Hellwig. Radi usporedbe, EU je do sada sveukupno osigurala 1.600 milijardi eura za spašavanje banaka. Kada se tome pridoda podatak da je samo Irska svojim bankama osigurala 90 milijardi eura kredita, jasno je da je takva računica pogrešna. Odluke vlade u Dublinu, bila je utoliko kontraproduktivna, jer se zbog spomenutih izdvajanja, 2010. suočila s ogromnim budžetskim deficitom – od 32 posto, i samo još dodatno opteretila fondove za spašavanje.

Da li rizik treba da opterećuje čitavo društvo?

Joachim Starbatty

Joachim Starbatty

Tako je i nastala ideja o bankarskoj uniji, kako bi začarani krug pogrešnih odluka u europskom bankarskom sektoru, konačno bio zaustavljen. Ali to se ipak neće dogoditi, smatra Joachim Starbatty. „Rizici su podijeljeni na čitavo društvo, a to znači da se državni dugovi i dugovi banaka gomilaju. Dakle, rizik je sve veći, umjesto da se pitanjem rizika nadležni pozabave i donesu jasne odluke.“

Drugim riječima, banke koje predstavljaju preveliki rizik za državu i društvo, ne bi trebale računati s tim da će po svaku cijenu biti spašene. Jer, europski obveznici ne žele snositi odgovornost za njihovo poslovanje. Rizici jednostavno moraju biti pod kontrolom.

Pored svih ovih dvojbi, još jedno pitanje ostalo je bez odgovora. Tko snosi troškove aktualnog spašavanja prezaduženih zemalja i banaka u ovom trenutku? Jer sve su ovo planovi za budućnost. Uz sve to, Italija nagovještava novi val problema. Obim nenaplativih kredita dostigao je sumu od 150 milijardi eura, a i iz drugih država zone eura stižu slične vijesti. Nije isključeno da bi se na dnevnom redu moglo naći novo spašavanje posrnulih banaka i neophodna pomoć od 1.000 milijardi.