1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Preminuo književnik Aleksandar Solženjicin

Ruski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost i jedan od najpoznatijih sovjetskih disidenata, Aleksandar Solženjicin preminuo je u 89. godini života od srčanog udara sinoć (03.08.) u svom domu u blizini Moskve.

Aleksandar Solženjicin (arhivska snimka)

Aleksandar Solženjicin (arhivska snimka)

Život Aleksandra Solženjicina bio je obilježen vremenom zatočeništva u staljinističkim kaznenim logorima i neumornom borbom za slobodnu riječ i dostojanstvo čovjeka. Rođen je 1918. godine u Kislovodsku na Kavkazu, godinu dana nakon Oktobarske revolucije. U prisilnoj kolektivizaciji, porodica je izgubila gotovo sve što je imala, ali je Solženjicin, koji je potom rastao u siromašnim uvjetima, ipak bio vatreni socijalist. Studirao je matematiku i fiziku, a 1941., kada je Hitler napao Sovjetski Savez, odmah se kao dobrovoljac javio u vojsku. Rat je završio s činom topničkog kapetana.

Solženjicin je bio veliki poštovalac Lenjina, a istovremeno je kritizirao Staljina i njegov otklon od izvornog duha sovjetskog socijalizma. 1945. godine, u jednom pismu svom prijatelju ismijavao je Velikog Vođu Josifa Visarionoviča Staljina što ga je odvelo u zatvor. Uslijedila su saslušavanja u podrumima KGB-a u moskovskoj Ljubljanki, a potom devetogodišnji progon u Sibir, u kaznene logore zvane "gulag".

Gulag - presudno iskustvo

Nakon Staljnove smrti 1953. godine Solženjicina su protjerali u jedno selo u Kazakstanu, a 1956. godine naselio se u Rjasanu, 200 km južno od Moskve. Za vrijeme vladavine Nikite Hruščova u Sovjetskom Savezu je objavljena njegova knjiga "Jedan dan u životu Ivana Denisoviča“. Tamo su prvi puta detaljno opisane strahote logorskog života u gulagu.

Potom je Solženjicin ponovo pao u nemilost. Njegovi slijedeći romani, "U prvom krugu" i "Na odjelu za rak" su mogli biti objavljeni samo na Zapadu. Ova djela, zabranjena u Sovjetskom Savezu, stvorila su su Solženjicinu svjetsku slavu što mu je 1970. godine donijelo i Nobelovu nagradu za književnost. Tadašnja Sovjetska vlada mu nije dopustila da napusti zemlju i primi nagradu.

Nakon progona - izgon

1973. se KGB dočepao rukopisa velikog trodijelnog dokumentarnog romana "Arhipelag Gulag“ na kojem je Solženjicin radio u tajnosti, pa je kopija krišom prebačena na zapad i tamo objavljena. Ovo djelo je i danas najvažniji spomenik žrtvama staljinističkog terora i svojevremeno je izazvao pravi potres u Sovjetskom savezu. Istovremeno je i mnogim zaslijepljenim lijevim intelektualcima na Zapadu otvorio oči i ukazao im pravu prirodu staljinističkog režima SSSR-a.

1974. godine Solženjicin je kao neprijatelj države i naroda protjeran iz Sovjetskog Saveza i u početku je pribježište pronašao kod svog prijatelja Heinricha Bölla u Kölnu. Sebe je smatrao prijateljem njemačke kulture, kao dijete je čitao je Goethea, Schillera i Heinea. Daljnje stanice njegovog egzila bile su potom Švicarska, Norveška i SAD. Posljednji sovjetski vođa Mihael Gorbačov pozivao ga je da se vrati u domovinu, ali se Solženjicin vratio u Rusiju tek 1994., tri godine nakon raspada Sovjetskog Saveza kojem je i sam toliko doprinijeo.

Povratak - i zaborav

Do kraja života on je ostao kritičar društva. Prvom demokratski izabranom predsjedniku Rusije Borisu Jeljcinu, prigovarao je da rasprodaje zemlju i pritom obične ljude gura u propast: "Oduvijek sam govorio da će doći do sloma komunizma i da će biti teško izaći na kraj s njim. 1985. godine je počeo raspad komunizma i od tada samo promatramo što se to dešava. I vidimo da je danas još gore nego što je bilo“.

Ali nova Rusija više nije trebala Solženjicinovu kritiku svega postojećeg - ona je tražila nadu i obećanje bolje budućnosti. Njegove posljednje knjige, poput romana "Crveni kotač" više nisu nailazile na veći interes publike. Posljednje djelo, "Ruski put" je napadnut zbog primjetnog antisemitizma. Rusi ga više nisu prihvaćali kao svog, do čega je Solženjicinu bilo toliko stalo. Još 1976. na konferenciji za novinstvo u Ženevi, Solženjicin je rekao: "Moja budućnost je povezana s budućnošću moje zemlje, ja radim i uvijek sam radio samo za dobrobit moje zemlje. Naša je povijest bila potiskivana i poricana. Ja je pokušavam iznova uspostaviti, što bi u izvjesnoj mjeri moglo biti korisno i Zapadu. Moja je budućnost ovisna o tome što će se dalje događati s mojom zemljom."

Solženjicin je do kraja ostao uvjeren kako je njegova sudbina i životni put tijesno povezan s sudbinom i razvojem Rusije. Prošle godine, nakon što mu je tadašnji predsjednik Vladimir Putin uručio prestižnu državnu nagradu, Aleksandar Solženjicin je rekao: "Pri kraju života ja se nadam da će povijesni materijal koji sam prikupio ući u svijest i sjećanje mojih sunarodnjaka, te da će u slučaju nastanka novih socijalnih nestabilnosti naše gorko nacionalno iskustvo pomoći da spriječimo ponavljanje pogubnih grešaka."