1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Preko Srbije u Njemačku

„Ne znamo kako ćemo do EU-a, ali od te namjere nećemo odustati. U Srbiji nije moguće opstati, zato je naš cilj Njemačka. Tamo možemo zbrinuti obitelj“, pričaju izbjeglice iz Iraka i Sirije koje su sada u Beogradu.

Užurbani prolaznik neće ih ni primijetiti. Ipak, ako se malo duže zadrži ispred glavne Željezničke stanice u Beogradu, shvatit će da mnogi ljudi koji sjede na ogradama ili se okupljaju u kafiću preko puta, ne govore srpski i ne djeluju kao obični putnici. Među njima su Paša, Saher i Aid (naslovna fotografija) – tako su se barem predstavili kada su, bez mnogo razmišljanja, pristali razgovarati za Deutsche Welle. Oni su jezidi, a na bijeg iz Iraka su se odlučili kada je „Islamska država“ zauzela dijelove njihove zemlje i zaprijetila da će pobiti sve pripadnike njihove vjere.

„Putujemo već četiri mjeseca“, kaže 28-godišnji Paša. „Od Iraka do Srbije išli smo uglavnom pješice. Prije oko mjesec dana krenuli smo iz Srbije u Njemačku, ali nas je uhvatila mađarska policija. Bili smo 20 dana u zatvoru. Tamo su nam odbili azil, a potom smo vraćeni u Srbiju. Ovdje smo u policiji platili kazne od po 50 eura i dobili rok od deset dana da napustimo zemlju. Sutra ujutro ponovo krećemo za Njemačku“, kaže Paša i pokazuje dokument policije Srbije o zabrani boravka u toj zemlji.

I da nije dobio zabranu, Paša u Srbiji nikako ne bi želio ostati. Njemačka je jedino mjesto gdje želi biti i to ne samo zato što tamo ima rođake, nego i zato što je uvjeren da „Njemačka daje azilantima više prava nego druge zemlje“.

Od Iraka do Beograda - uglavnom pješice

Od Iraka do Beograda - uglavnom pješice

Neprihvatljivo kažnjavanje izbjeglica

Prema nedavno objavljenom izvješću organizacije za ljudska prava Human Rights Watch (HRW), izbjeglice, odnosno tražitelji azila u Srbiji, suočavaju se s velikim problemima, jer ih, navodi HRW, policija Srbije zlostavlja, uskraćuje im zaštitu i tjera iz zemlje. Unatoč tim navodima, svi sugovornici DW-a ispred Željezničke stanice tvrde da s policajcima u Beogradu nisu imali loša iskustva.

Ipak, mnogi koji su privremeno utočište potražili u Srbiji, zbog ilegalnog boravka nerijetko dobivaju novčanu ili kraću zatvorsku kaznu. Pravni savjetnik nevladine organizacije Beogradski centar za ljudska prava Nikola Kovačević naglašava, međutim, da bi „svaki pripadnik MUP-a morao znati da je prekršajno kažnjavanje izbjeglica – neprihvatljivo sa stajališta međunarodnog prava“.

„Ljudi koji dolaze iz Sirije, Iraka, Afganistana, Somalije ili Eritreje su u najvećem broju slučajeva izbjeglice. Netko ne postaje izbjeglica zato što mu je neki nadležni organ rekao: ja ti sada dodjeljujem taj status. Izbjeglica je svatko tko svoju zemlju napusti u strahu od progona ili od nasilja općih razmjera“, objašnjava Kovačević. On dodaje da je stav Beogradskog centra za ljudska prava da svim izbjeglicama, uključujući i one koje ne žele azil u Srbiji, treba osigurati egzistencijalni minimum, koji podrazumijeva smještaj, hranu i zdravstvenu zaštitu.

Najveći profiteri – krijumčari

Izbjeglice u Beogradu

Izbjeglice u Beogradu

Prema izvještaju Beogradskog centra, od 16.490 tražitelja azila, u centrima za azil u Srbiji smješteno je njih 11.118. Ali neki od centara, oni u Tutinu, Sjenici, Bogovađi, Banji Koviljači i Krnjači, nisu zadovoljavajući. Pored toga, izbjeglice na prvostupanjsku odluku o azilu čekaju i do godinu dana što ih odvraća od želje da u Srbiji i ostanu. „Najveći profiteri takve situacije su krijumčari“, zaključuje Vesna Petrović, izvršna direktorica Beogradskog centra za ljudska prava. Kako pričaju izbjeglice u Beogradu, za putovanje od Srbije do Njemačke krijumčarima se plaća najmanje 1.700 eura.

I četveromjesečni put za Pašu, Aida i Sahera organizirala je mreža krijumčara za koje je, kažu, svaki od njih još u Iraku trebalo dati po 11.000 dolara. Unatoč tome, trojica Iračana tvrde da su bili izloženi nasilju krijumčara, koji su im u nekim trenucima čak prijetili i noževima.

Iako je najmlađi, 19-godišnji Saher djeluje najmanje uplašeno. Istovremeno, čak i da se domogne Njemačke, budućnost je za njega najneizvjesnija jer ga tamo ne čeka baš nitko. Cijela obitelj ostala mu je u Iraku, ali on se nada da će biti taj koji će ih sve dovesti u Njemačku. „U Iraku sam upisao slikarstvo, ali budući da je počeo kaos s 'Islamskom državom', nisam ni počeo studirati. Ako se domognem Njemačke, pokušat ću ponovo upisati likovnu umjetnost.“

Nitko od naših sugovornika nema predstavu o tome kako će izgledati njihov novi pokušaj ulaska u Mađarsku, hoće li tamo ići s krijumčarima ili ne, koliko dugo će pješačiti te hoće li i ovog, kao i prethodnog puta, biti prisiljeni spavati u šumi. Izvjesno je jedno: ako ponovo budu uhvaćeni, prijeti im zatvorska kazna od tri godine.

Preporuka uredništva