1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Pregled ovogodišnjih kulturnih zbivanja u Njemačkoj i Hrvatskoj

Uobičajeno da je da se na kraju godine svode bilance, pregledi i osvrti na godinu koja se bliži kraju. Iz obilja kulturnih događaja na njemačkoj i na hrvatskoj kulturnoj sceni izdvajamo one koji su nam se učinili najznačajnijima u ovoj godini.

default

Njemačka kulturna scena 2005

Spomenik žrtvama holocausta u Berlinu

Kulturni dogadjaj po kojem će se 2005. u Njemačkoj najviše pamtiti je vjerojatno završetak spomenika žrtvama holokausta u Berlinu. Nakon punih 12 godina planiranja, prepiranja, skandala i svakojakih drugih peripetija, impozantni spomenik pored Bradenburških vrata je svečano otvoren, prilikom čega je predsjednik Središnjeg vijeća Židova u Njemackoj Paul Spiegel naglasio kako to nije samo spomenik, nego čitavo spomen-područje na kojem polje betonskih stupova Petera Eisenmanna treba promatrati u kontekstu informacijskog centra: „Sjećanje na ubijene uskraćuje promatračima konfrontaciju s pitanjem krivice i odgovornosti. S obzirom na to, ovaj spomenik treba nadopuniti i jednim mjestom na kojem će biti informacije o tim događajima.“

Bivši predsjednik Bundestaga Wolfgang Thierse ocijenio je spomenik simbolom sjećanja za čitav svijet. „Time nije, kako neki strahuju, stavljena kamena točka na naše javno bavljenje nacističkom prošlošću. On više prenosi to uznemirujuće sjećanje u kulturnu memoriju Nijemaca, a da pritom njegovo uznemirujuće djelovanje ne biva nimalo oslabljeno,” rekao je Thierse.

Bernd Neumann - savezni povjerenik za kulturu i medije

Kultura je u Njemačkoj stvar pokrajina I malo toga se, kao recimo spomenik žrtvama holokausta, događa na saveznoj razini. Naravno, novac za odredjene projekte, festivale, muzeje, plaća se i iz državne blagajne, ali uglavnom je, kao i školstvo, kultura jedno od polja na kojem se snažno dokazuje njemački federalizam. Stoga valja spomenuti još jednu novost, jednu političku odluku koja datira iz ove godine: u kancelarskom uredu je uvedeno mjesto povjerenika za kulturu i medije, čime je njemačka kulturna politika na saveznoj razini dobila puno na važnosti. Na tom mjestu je imenovan CDU-ov čovjek, Bernd Neumann, inače dobar poznavatelj filmske branše koji je neposredno prije svog imenovanja javnosti otkrio da je ljubitelj kazališta, što nas vodi direktno na “daske koje život znače”.

Kazalište

Većina kazališnih godina obično se može izraziti Gausovom krivuljom: 90 % prosjeka, 5 % ispod I 5 % iznad prosjeka. Kazališna 2005. u Njemačkoj odudara od te krivulje prvenstveno zbog jednog starog festivala u novom ruhu, s novim intendantom. Festival Ruhrsko triennale osnovan je prije tri godine i trebao je udahnuti novi život kolijevci teške industrije i rudarstva. Prvi intendant Gerard Mortier skrojio je ambiciozan, bogat I raznovrstan program u kojem je bilo mjesta i za mlade njemačke dramatičare, i za gostovanja hit-predstava iz Pariza i za ikone poput Pine Bausch. I sve to na najneobičnijim mjestima – u starim tvornicama i ugašenim pogonima. No, Mortier nije imao lak posao: osim uobičajenih porođajnih muka svakog festivala, tu je bila i temeljna skepsa prema pitanju je li Rurskoj oblasti uopće potreban jedan kazališni festival ovakvih razmjera, ima li dovoljno publike za njega, a bilo je dosta i onih koji su zastupali mišljenje da Njemačkoj, pored desetaka postojećih festivala, ne treba još jedan novi. Ali Rursko triennale je preživjelo, zaživjelo, a s obzirom da je o ove godine kormilo preuzeo jedan od najuspješnijih njemačkih kazališnih intendanata, Juergen Flimm, za očekivati je da će postati prava konkurencija Avignonu ili Edinburghu. Iz ove, 2005. godine ostat će zapamćeni komadi mladih dramatičarskih zvijezda: Moritz Rinke se predstavio sa socijalno angažiranim komadom o nezaposlenosti “Café Umberto”, a John von Düffel je adaptirao Mannove “Buddenbrookove” za pozornicu, o čemu se nadugo I naširoko pričalo. Ljubitelje nove njemačke drame razočarao je, pak, novo djelo Dee Loher, “Don Quijote u gradu”, autorice koja se proslavila komadima “Adam Geist”, “Tetoviranje”, “Nevinost”.

Veliko razočarenje za sve ljubitelje kazališta bila je i rasprava oko sudbine kazališta u Bremenu, koje je skoro zatvoreno što ne bi bilo problem da je samo u pitanju pojedinačan, bremenski slučaj, već je on simptomatičan za općeniti status kazališta u Njemačkoj. Pokrajinske i državne subvencije su sve manje, a troškovi produkcija sve veći – tako bi se ukratko mogla sazeti egzistencijalna kriza njemačkog teatra, ali to je već tema iz iduće godine i iz mnogih drugih zemalja pa ćemo ovdje spustiti zastor kazališnih zbivanja iz 2005.

Film

U pregledu najznačajnijih događaja u svijetu filma počnimo od Hollywooda, koji još uvijek diktira filmsku produkciju u svijetu i što je još važnije- ili problematičnije – i filmski ukus publike i kritike. I ove su godine lansirane mamutske produkcije kao što su «Star Wars III» i «King Kong» . No Hollywood proizvodi i filmove poput «Million Dollar Baby». To je filmska priča redatelja Clinta Eastwooda o potresnoj drami u svijetu boksa za koju je on ove je godine dobio najveća filmska priznanja. «Million Dollar Baby» je bi nominiran za sedam Oscara, a osvojio je četiri – za najboljeg sporednog glumca, glavnu glumicu, režiju i najbolju kameru.

A što se ove godine zbivalo s europskim filmom? Dominirale su klasične snažne kinematografije Francuske, Španjolske i Italije. No i manje su nacije postigle zapažene uspjehe. Braća Jean-Pierre i Luc Dardenne svojim su filmom «L- Enfant « /«Dijete» ove godine osvojili svoju drugu Zlatnu palmu u Cannesu. Michael Haneke svojim najnovijim filmom «Cache» /» Sakriveni» osvojio je najviše europskih filmskih nagrada i pokazao se kao jedan od vodećih filmaša u Europi. Ovaj se austrijski redatelj bavi temom povezanosti umjetnosti, kina i stvarnosti.

«Godard je rekao čuvenu rečenicu. Film je 24 puta istina u jednoj sekundi». Ja sam jednom rekao: «Film je 24 puta laž u sekundi u službi istine,» rekao je Haneke.

Na svjetskoj filmskoj sceni filmovi iz Azije - prije svega iz Kine, Japana i Koreje – zauzeli su čvrstu poziciju, koju su ove godine samo potvrdili. Pojavili su se i brojni filmovi iz Južne Amerike i iz arapskog govornog područja i ti filmovi počinju zauzimati sve značajnije mjesto u svjetskim kinima, a pozornost publike i kritike ove je godine privukao i film o Africi «U-Carmen» Marka Dondorfa – Maya. adi se o južnoafričkoj verziji priče o Carmen, insceniranoj uz puno glazbe i duha – odluka koje je mnoge iznenadila ali i obradovala.

No i njemački filmski radnici ove godine mogu biti zadovoljni, bez obzira što je cijela branša 2005 zabilježila krizu i slabije prihode od filmova. Uzroka krize ima više – posvemašnja digitalizacije ugrožava klasičnu formu filmova, a ide u prilog kompjutorski animiranim filmovima, koji su prije svega namijenjeni mlađoj publici. Koliko god da ljubitelji sedme umjetnosti pozdravljaju gledanje filmova na DVD-u, filmski distributeri imaju zbog toga puno problema, jer sve više ljudi radije uživa u dobrim filmovima u vlastita četiri zida nego u kino-dvoranama.

Thomas Negele, predsjednik saveza njemačkih filmskih radnika je na konferenciji za novinare o krizi filmske industrije rekao: «To je zbog toga što je kino oduvijek bio posao koji se odvija u ciklusima – ovisi o tome kakvim materijalom raspolažete, kada taj materijal dobijete i žele li to gledatelji u tom trenutku gledati.»

Njemački se film, kao i njemačka publika ove godine – sudeći po produkciji i posjećenosti kina - osobito zanima za razračunavanje s vlastitom nacističkom prošlošću, ali i s poznatim i manje poznatim oblicima njemačkog otpora nacizmu. Tako je veliku gledanost - ali i vrlo kontorverzne reakcije izazvao film «Untergang» o posljednjim danima Adolfa Hitlera. Nedavno su se počeli prikazivati filmovi «Edelweisspiraten» koji se bavi spontanim pokretom otpora među koelsnkom radničkom mladeži i film «Winterkinder«, u kojem se redatej Jens Schanze bavi nacističkom prošlošću u vlastitoj obitelji. No najviše je pozornosti izazvao remake filma o najpoznatijim junacima, odnosno junakinji njemačkog otpora Sophie Scholl, koju je majstorski odigrala mlada njemačka glumica Julia Jentsch. Taj je film osvojio berlinskog «Srebrenog medvjeda» i niz drugih europskih filmskih nagrada.

Književnost

Snažna ličnost mlade njemačke junakinje studentskog otpora nacizmu Sophie Scholl fascinira ne samo njemačku filmsku, već i književnu publiku. Izdavačka kuća Fischer iz Frankfurta u suradnji s Thomasom Hartnagelom objavila je knjigu pod nazivom «Damit wir uns nicht verlieren « / «Da se ne izgubimo» / u kojoj je objavljena korespondencija između Sophie Scholl i njenog prijatelja Fritza Hartnagela, koji je služio u Hitlerovoj vojsci, u koju je posumnjao tek kad se našao u Staljingradu iz kojeg se nekim čudom spasio. Pisma daju uvid u vrlo osobne kutke ličnosti dvoje mladih koje veže mladenačka simpatija – ili čak više od toga, ali sve više razdvajaju ideološka opredjeljenja.

Za ovu se njemačku književnu godinu i inače može reći da je obilježena snažnom autorefleksijom o prošlosti - bilo da je riječ o knjigama izdanim povodom 60 obljetnice završetka Drugog svjetskog rata, o Albertu Einsteinu ili Hansu Christianu Andersenu. No najveća je pozornost posvećena njemačkom pjesniku Friedrichu Schilleru jer se u ovoj godini navršila 200. obljetnica njegove smrti. U obilju knjiga o Schilleru izdvaja se sjajna Schillerova biografija njemačkog filozofa Ruedigera Safranskog koji je na svjež način postavio u prvi plan pitanje idealizma:

«Može li se ući u trag povijesti? Postoji li logika napretka i slobode koja se sve više razvija? To su pitanja kojima se bavi Schiller svojom neobuzdanom znatiželjom i prodornošću.»

Prava zvijezda suvremene njemačke književnosti je 30-godišnji Daniel Kehlmann čiji se roman «Mjerenje svijeta» / «Die Vermessung der Welt « / već tjednima nalazi na prvim mjestima liste bestsellera, a planiran je prijevod na 13 jezika, što Kehlmannu zacijelo jamči i međunarodni uspjeh.

Na međunarodnoj književnoj sceni brojne je konotrverze izazvalo dodjeljivanje ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost britanskom dramskom piscu Haroldu Pinteru. Nitko ne osporava njegove zasluge za inovacije koje je unio u britansku, ali i i svjetsku dramsku književnost koncem 60-tih i 70-tih godina - ali čemu nagrađivanje 30 godina kasnije - s pravom se pitaju mnogi poznavatelji njegovog dramskog opusa. Radi li se u naknadnom odavanju priznanja 75-godišnjem piscu, teško oboljelom od raka, koji zbog zdravstvenih razloga 10. prosinca u Stockholmu nije mogao nagradu osobno primiti ? Harold Pinter svejedno nije propustio priliku da tim povodom iskali sav svoj bijes na američkog predsjednika Busha i njegove saveznike zbog rata u Iraku. Jedva se držeći u svojim invalidskim kolicima pred kamerama BBC-ijevog studija, putem svoje video poruke grmio je i lamentirao o nepravdama u svijetu koje nanose omraženi Amerikanci i njihov predsjednik. U svom je vatrenom govoru pravednika zaboravio spomenuti jednog drugog predsjednika, kojeg je on očito smatra žrtvom međunarodne zavjere i koji nedužan, kako smatra Pinter, sjedi u haaškom zatvoru - bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića. Harold Pinter je naime član međunarodnog odbora koji se zalaže za Miloševićevo puštanje na slobodu. Patetično uzvikujući stihove Pabla Nerude pred kamerama «Dođite, pogledajte krv na ulicama ! » i to tri puta za redom, Harold Pinter je zaboravio kako su se crvenjele ulice Sarajeva, Osijeka, Dubrovnika, Vukovara ... I tako smo ponovno – htjeli-ne-htjeli došli do politike, koju je očito teško – ili čak nemoguće odijeliti od kulture, ali i do pitanja etike, koju je vrlo riskantno odvajati od umjetnosti, odnosno estetike, kao što to vrlo dobro pokazuje primjer ovogodišnjeg nobelovca Pintera. Jer, kao što je to slikovito rekao čuveni hrvatski filozof Danko Grlić «estetika je etika».